Izuzetni slučajevi kada ogovaranje nije zabranjeno

Premda ogovaranje spada u velike grijehe i premda je – kako u Kur’anu Časnom, tako i u predajama – strogo zabranjeno, ipak postoje primjeri kada ogovaranje nije zabranjeno, koje valja izuzeti iz ovog općeg pravila.

Mada je ova rasprava od naročito velike važnosti, ukoliko bismo željeli potanko iznositi sve pojedinosti vezane za nju, bilo bi nam potrebno puno više vremena i prostora, tako da ćemo se morati zadovoljiti sažetim ukazivanjem na one najvažnije primjere kada je ogovaranje dopušteno.

Prije negoli se upustimo u samu raspravu, treba kazati sljedeće: budući da ogovaranje spada u velike grijehe te se po svojoj prirodi smatra jednim veoma ružnim i odvratnim djelom, izuzetni slučajevi kada je ono dozvoljeno moraju biti naročito važni, kako bi tim svojim značajem bili u stanju suočiti se sa zlom ogovaranja i zasjeniti ga. Posve je jasno da se razlučivanje važnijeg od važnog te izdvajanje i davanje prednosti jednome nad drugim primjerom mora provesti prema ispravnim i pouzdanim mjerilima, koja Bog odobrava, dok bilo kakva proizvoljna mjerila, utemeljena na pomisli i mašti – koja su ponekad proizvod ličnih pobuda, osjećanja manje vrijednosti, zabluda, unutrašnje potrebe da se čovjek opravda, kao i šejtanskih nagovaranja – ne mogu se smatrati dopuštenjem za ogovaranje. Jednom riječju, ogovaranje je dozvoljeno samo u slučaju kada se nedvojbeno radi o neizbježnoj i prečoj koristi (maslahe-je lazem va aham), u svrhu čijeg očuvanja smo primorani ogovarati. Stoga, ako se neko pod uticajem šejtanskih nagovaranja i pod izgovorom da je određenu osobu dozvoljeno ogovarati ili, pak, da je određeni primjer izuzetak, upusti u ogovaranje, nesumnjivo je da će počiniti grijeh, jer takvi izgovori ne mogu biti dopuštenje za ogovaranje. Osim, ukoliko čovjek razborito, oprezno i krajnje utemeljeno i pošteno razluči primjere jedne od drugih, potpuno svjestan u kojima od njih je zabranjeno, a kojima dozvoljeno ogovarati. (Utičemo se Bogu Uzvišenom od zabluda duše sklone zlu!)

Nakon ovog kratkog uvoda, prilika je da navedemo neke od primjere ogovaranja koji spadaju u izuzetke.[1]

1. Traženje pravde

Kada se neko kome je nanesena nepravda požali sudu i zatraži pravdu, prinuđen je ispričati kakvom je sve nasilju bio izložen. On, isto tako, treba predstaviti osobu koja mu je nepravdu nanijela, tako što će navesti njeno puno ime i prezime, budući da, sve dok ne navede ime nasilnika te u potpunosti ne objasni sudiji čitav slučaj, sudija neće biti u stanju razmotriti predmet parnice niti donijeti bilo kakvu presudu. Stoga, onaj ko se obrati sudu s namjerom da otkloni nepravdu i dobije pravdu, nema drugog načina da to ostvari, osim da ogovara. Naprimjer, ukoliko je neko nečiji dužnik i u stanju je vratiti svoj dug, ali ne mari za to i oteže sa njegovim vraćanjem, potraživač ga može kuditi i radi dobijanja svoga prava ogovarati. Dopuštanje ogovaranja u ovakvim primjerima ima uporište u jednom pravilu islamskog i građanskog prava, koje se, kao jedno općeprihvaćeno načelo, prenosi od plemenitog Poslanika – blagoslov i mir Božiji neka su s njim i porodicom njegovom! – a glasi:

“Otezanje sa vraćanjem duga onoga ko je zaimao dopušta sramoćenje i kažnjavanje njegovo.”[2]

Znači, bezrazložno odugovlačenje sa vraćanjem duga primorava potraživača da se požali sudu, a sudiju da – nakon što istraži čitav slučaj i konačno utvrdi postojanje odugovlačenja – opomene i kazni dužnika. Dakle, otezanje sa otplatom duga dokinulo je nedodirljivost njegovog ugleda i časti i učinilo ga podložnim kazni, budući da otezanje sa vraćanjem duga, u primjeru postojanja imovinske moći, predstavlja gaženje prava vjerovnika,[3] kako kaže Božiji Poslanik, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i porodicom njegovom:

“Bogataševo odgađanje otplate duga je nasilje.”[4]

Prema tome, vjerovnik kojem je učinjena nepravda može zaštititi svoje pravo i pokrenuti parnicu, kako se to kaže u jednoj predaji:

“Može govoriti onaj čije je pravo.”[5]

Traženje pravde je toliko važno da je čak moguće žaliti se i na samog sudiju. Često se desi da sudija prema nekome učini nepravdu te da uzimanjem mita i tome slično, dadne prednost ličnim vezama nad stvarnim činjenicama, donoseći na kraju presudu suprotnu islamskim propisima. U tom slučaju, onome kome je učinjena nepravda dopušta se da za vrijeme trajanja parnice ogovara i navede ime tog sudije do nadležnih organa, kudeći ga. U svakom slučaju, prema sadržaju Kur’ana Časnog, ogovaranje i kuđenje su dozvoljeni kada se na sudu zatraži pravda. Onima kojima je nepravda učinjena Kur’an Časni daje pravo da glasno poviknu, tražeći svoje pravo, tamo gdje kaže:

Bog ne voli da se o zlu glasno govori, osim u slučaju onog kome je nepravda učinjena. – A Bog sve čuje i sve zna. (En-Nisa’, 148)

Na drugom mjestu se kaže:

Neće odgovarati onaj koji na pretrpljenu nepravdu uzvrati, a odgovarat će oni koji ljude tlače i bez ikakva prava nasilje na Zemlji čine; njihova je patnja bolna. (Eš-Šura, 41-42)

Razumije se da je u ovakvim primjerima dozvoljeno ogovarati samo u onoj mjeri u kojoj se govor odnosi na nasilje nasilnika i odbranu onoga kojem je nasilje učinjeno. Međutim, zabranjeno je bilo šta reći o drugim nasilnikovim mahanama, jer to je grijeh. Vjerovatno iz razloga da se taj propis ne bi zloupotrebljavao, na samom kraju 148. ajeta sure en-Nisa’ i stoji: A Bog sve čuje i sve zna. Time se hoće kazati da Bog dobro zna kakve su vaše namjere: da li ogovarate da biste nepravdu otklonili, ili da biste izrekli nešto što vas tišti.

2. Traženje pomoći radi sprječavanja ružnih djela

Drugi primjer koji spada u izuzetne primjere ogovaranja je naređivanje dobra i odvraćanje od zla, budući da čovjek nekad nije u stanju sam spriječiti vršenje nekog ružnog djela te je prisiljen zatražiti pomoć od drugih ljudi ili pak obavijestiti o tome nadležne organe (npr. policiju, tužilaštvo), kako bi uz njihovu pomoć spriječio da do neželjenog dođe. Prema tome, u takvom slučaju čovjek je primoran prokazati počinioca ružnog djela te odati tačnu lokaciju gdje se to djelo vrši.

Naprimjer, doznali ste da je neka kuća središte izopačenosti te da brojni ljudi zalaze u to leglo pokvarenosti. Sada, ako želite da ih u tome spriječite, nemate drugog načina nego da o tome obavijestite i druge ljude, odnosno da tu vijest prenesete organima reda. Očito je da u primjerima ove vrste čovjek ne može – pod izgovorom zabranjenosti ogovaranja – izbjeći odgovornost, budući da postojanje takvih legla opačine podriva temelje morala i kulture društva, tjera ljude u pokvarenost i propast, suzbija ih i zaustavlja djelovanje zaduženih snaga u društvu. Iz tog razloga mnogi islamski pravnici smatraju kolovođe dešavanja u ovakvim centrima “onima koji na Zemlji nered čine”, koje treba osuditi na smrt. Prema tome, ako neko u ovakvim primjerima pokaže gdje se nalazi mjesto opačine i navede koja ružna djela se tamo čine, te imenuje one koji sve to vode, ne samo da tim razotkrivanjem nije počinio ogovaranje i zabranjeno djelo, nego je, upravo suprotno, ispunio svoju obavezu.

3. Traženje stava islamskog vjerozakona u vezi s nekim pitanjima

Jedan od primjera kada je ogovaranje dopušteno je i traženje stava islamskog prava u vezi s nekim pitanjima, u smislu da čovjek nekad biva primoran da prilikom raspitivanja za islamski pravni propis izloži predmet spora, gdje je moguće da će navesti također ime jedne ili više osoba koje su upletene u cijeli slučaj, a kojima nije drago da ih se spomene. U takvim primjerima, ukoliko se radi o životno važnom pitanju, ogovaranje je dopušteno. Naprimjer, čovjek saopći islamskom pravniku kako su mu – prilikom neke saradnje u poslu – otac, ili brat, ili neko treći učinili nepravdu, pogazivši njegovo pravo, a potom od njega zatraži stručno mišljenje o tome da li je stav koji je on zauzeo u tom slučaju ispravan te da li on protiv njih može proslijediti žalbu sudu, zahtijevajući pri tome da ga se uputi i da mu se objasni šta i kako može preduzeti u vezi s tim slučajem, kako bi u okviru svojih prava načinio određene korake, odnosno, kako ne bi, ne daj Bože, tražeći ispunjenje svoga prava, prešao granice vjerozakona i bez ikakve osnove ukaljao njihov obraz. Razlog usljed kojeg je tu potrebno navesti ime osobe ili osoba je potreba da cijeli slučaj bude u potpunosti predočen islamskom pravniku, kako bi on bio u stanju ponuditi odgovarajući odgovor. Međutim, ako navođenje imena osoba ne utiče na samo objašnjavanje slučaja, onda nije ni dopušteno imenovati ih.

Prema tome, u ovakvim primjerima treba se, koliko god je moguće, zadovoljiti naznakama i govorom u prenesenom smislu, kako ne bi bilo izgovoreno ime određene osobe, a u prepričavanju samog slučaja treba se zadovoljiti navođenjem samo neophodnih činjenica. Naprimjer, čovjek islamskog pravnika upita: Šta mislite o slučaju kada nekom čovjeku njegov otac ili brat učine nepravdu? Međutim, ako ne bude bilo drugog načina, osim da se navede o kome se zapravo radi, onda se takva vrsta ogovaranja ne smatra grijehom.

4. Ogovaranje u svrhu opominjanja

Opominjanje i obavještavanje muslimana o nekoj opasnosti koja mu prijeti još jedan je od razloga za dopuštanje ogovaranja. Dakle, ukoliko čovjek vidi da jedan od njegovih prijatelja ima veze sa određenom skupinom ljudi i da mu to može nanijeti štetu, dužan ga je o tome obavijestiti. Naprimjer, taj njegov prijatelj druži se sa osobama pod uticaj čijeg lošeg ponašanja će, usljed saobraćanja s njima, malo po malo potpadati, ukoliko mu on na to ne skrene pažnju. U takvoj prilici potrebno je da mu se ukaže na njihove nedostatke, kako bi se opomenuti mogao sa punom sviješću i razborito prema njima odnositi. Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., rekao je:

“Zar se ustežete imenovati razvratnika kako ga ljudi ne bi prepoznali!? Imenujte ga sa svim slabostima njegovim, kako bi ga se ljudi pričuvali.”

5. Poznati nadimak

Ukoliko neko bude poznat po nekom imenu ili nadimku, pa makar taj njegov nadimak u korijenu bio izrazom nekog njegovog nedostatka ili mane, s tim da je vremenom korišteni nadimak prestao biti ružan, tako da ako bi osobu o kojoj je riječ neko oslovio tim imenom ili nadimkom, a on se ne bi naljutio, onda nije zabranjeno oslovljavati ga tim imenom ili nadimkom. Naprimjer, ne smatra se ogovaranjem ako neko za nekoga ko je slijep kaže da je taj i taj slijepi čovjek došao, ili da je taj slijepi čovjek izrazio takvo i takvo mišljenje, ili pak da se za nekoga ko je šepav kaže da je taj neki čovjek koji hramlje rekao to i to, budući da se oni neće naljutiti ako budu opisani tim osobinama i budući da onaj koji ih oslovljava nema namjeru isticati njihove nedostatke. Jer, među prenosiocima predaja bilo je ljudi koji su imali neke tjelesne nedostatke, a u predajama se navode upravo po njima, tako da se javljaju A’aver (Jednooki) i ‘A’ameš (Slabovidi).[6] Svakako, treba kazati da će ovaj slučaj spadati u izuzetke tek kada spominjanje vidljivih i nevidljivih nedostataka bude ogovaranje, ali ako ogovaranje bude podrazumijevalo otkrivanje tajne, onda takvi primjeri u stručnom smislu ne potpadaju u primjere ogovaranja. Naravno, ukoliko dotičnoj osobi ne godi da bude oslovljena na takav način, onda cijeli slučaj poprima oblik uvrede ili uznemiravanja muslimana, a ne ogovaranja.

6. Ogovaranje prilikom savjetovanja

Ogovaranje je dozvoljeno i u slučaju savjetovanja. Tako, ukoliko se čovjek posavjetuje sa nekim oko važnih pitanja, bila ona lične ili društvene prirode, kao što su, naprimjer, brak, poslovna saradnja, upošljavanje, otpuštanje i postavljanje radnika i službenika, u slučajevima kada je potrebno navesti nečije loše osobine i mane, onda sami čin iznošenja tih manjkavosti nije zabranjen, štaviše, ponekad je i neophodan.

Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

“Savjetnik je povjerljiv.”[7]

Prema tome, ono što zna čovjek neizbježno mora kazati osobi koju savjetuje, kako bi svoj posao obavio svjesno i razborito, a ako ne kaže istinu, učinio je prevaru.

Šejh Ensari, Bog mu se smilovao, kaže:

“Među izuzetne primjere kada ogovaranje nije zabranjeno spada savjetovanje onoga koji traži savjet, jer je obavezno iskreno savjetovanje onoga ko traži savjet, a prevariti ga zaista bi moglo biti veće zlo od čina ogovaranja. Isti je slučaj sa savjetovanjem kada se savjet i ne traži, jer kada se neko hoće oženiti nekom ženom, a ti znaš za njene loše osobine koje će dovesti čovjeka do pojave da zbog njih zapadne u ogovaranje i porok, nema sumnje da je ukazivanje na neke od loših osobina – pa makar to dovelo i do ogovaranja te žene – preče od uskraćivanja savjeta vjerniku, kako se to vidi iz brojnih predaja koje ukazuju na tu dužnost.”[8]

7. Ogovaranje novotara

Ukoliko neko vidi da neka osoba vodi ljude u zabludu i da nastoji u Božiju vjeru uvesti neku novotariju, dozvoljeno mu je da o toj osobi loše govori, kako bi iskorijenio sami začetak nemorala. U ovom primjeru, pored činjenice da ogovaranje takve osobe ogovaraču nije grijeh, u njegovu knjigu djela Bog Uzvišeni će upisati još i dobro djelo, kao što Imam Sadik, mir neka je s njim, svjedoči u jednoj predaji:

“Poslanik Božiji, s.a.v.a., rekao je: ‘Kadgod nakon mene vidite one koji sumnju izazivaju i novotarije donose, javno ih se odrecite i na svakom koraku ih grdite i ogovarajte ih i ružno o njima govorite, da se ne bi ponadali da će islam izopačiti, i da bi ih se ljudi čuvali, i da ne bi slijedili njihova krivovjerja; Bog će vam to u djela dobra upisati i na taj način vam položaje na Onome svijetu uzdignuti.'”[9]

8. Ogovaranje razvratnika koji javno griješi

Ogovaranje je dozvoljeno, čak i bez postojanja naročite koristi, kada se radi o osobama koje su poznate po razvratu, jer ukoliko postoji javno očitovanje lica u razvratu, onda se takvi primjeri ne mogu podvesti pod pojam ogovaranja. U vezi s tim, navest ćemo nekoliko predaja. U jednoj od njih se od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., prenosi da je rekao:

“Trojica ne zavrjeđuju poštovanje: novotar koji strast slijedi, nepravedni vladar i razvratnik koji javno griješi.”[10]

U drugoj predaji, približno istog sadržaja, stoji da je Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao:

“Na trojicu se ogovaranje ne odnosi: na onoga koji strast slijedi, na razvratnika koji javno griješi i na nepravednog vladara.”[11]

A u jednoj predaji se prenosi da je Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao:

“Na razvratnika se ogovaranje ne odnosi.”[12]

Također se prenosi da je rekao i sljedeće:

“Na onoga ko sa lica svoga ukloni zastor stida ogovaranje se ne odnosi.”[13]

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

“Kada razvratnik javno griješi, na njega se ne odnosi ni poštovanje, ni ogovaranje.”[14]

• Napomena

Prije negoli zaključimo ovu raspravu, napomenut ćemo još nekoliko stvari:

Prvo, ukoliko ogovaranje protumačimo otkrivanjem nečije tajne, onda imenovanje onoga ko javno griješi zapravo i ne spada u primjere ogovaranja. Dakle, ne radi se o izuzetnom slučaju ogovaranja, budući da govorenje o nekom javno počinjenom grijehu nije otkrivanje tajne.

Drugo, izuzetni primjeri ogovaranja, tj. slučajevi kada ogovaranje nije zabranjeno, nije ograničeno samo na pojave koje smo naveli, već postoje i drugi primjeri, od navođenja kojih smo se morali uzdržati, imajući u vidu ograničenost za to predviđenog prostora u ovoj knjizi.[15]

Treće, čovjek treba dobro paziti da – pod izgovorom da je taj i taj slučaj jedan od onih izuzetnih, kada je ogovaranje dopušteno – ne počini grijeh ogovaranja, drugim riječima, ne smije zloupotrebljavati izuzetne slučajeve ogovaranja radi vlastitih ciljeva. Isto tako, ne smije sebi dopustiti da, usljed greške ili nepoznavanja primjera u kojima je ogovaranje dopušteno, zasluži kaznu u Džehennemu. On nikad ne smije zaboraviti na primjenu pravila “prijekog i prečeg”, a tek kada utvrdi da se u određenom slučaju radi o “nužnoj dobrobiti”, dopušteno mu je ogovarati, ali tek nakon što razmotri sve pobrojane stavke. Jer, kao što nam je poznato, ogovaranje je pravo ljudi, i sve dok se ogovarana osoba ne odobrovolji i ne oprosti ogovaraču, njegov grijeh neće biti oprošten.

Četvrto, ponekad iznošenje tuđih poroka i grijeha vodi u širenje opačine i razvrata među ljudima, čime nestaje ogavnosti učinjenog grijeha. U takvim primjerima, ukoliko se ne radi o prečoj dobrobiti, neophodno je kloniti se ogovaranja, makar se radilo i o osobi koja je poznata po javnom griješenju.

Zaključak i suma ove rasprave sadržan je u činjenici da, općenito, postoje samo dva slučaja kada je ogovaranje dopušteno: prvi, kada je posrijedi preča dobrobit, i drugi, kada se radi o ogovaranju grješnika koji je poznat po razvratu, gdje se dopuštenost ogovaranja ne temelji na neophodnoj dobrobiti. Osim u ova dva slučaja, čovjek treba dobro obratiti pažnju, kako ne bi, pod izgovorom da je određeni slučaj iznimka, počinio grijeh.

 

Izvor: Muhammed Reza Mahdevi Kani, Koraci ka samoizgradnji, svezak 1, (preveo s perzijskog: Samed Jelešković), Fondacija „Mulla Sadra“ u BiH, Sarajevo, 2011, str. 141–151.