Često se u zraku Sunčeve svjetlosti može primjetiti kako lebdi mnogo uskovitlane prašine. Takođe, često se dešava da neki dio namještaja bude pokriven nekakvim praškastim slojem samo dva-tri dana pošto je obrisan. Prašina se zapravo stvara jer se stvari oko nas raspadaju. Najveći dio prašine sastoji se od sićušnih djelića većih stvari. Svijet se sve vrijeme mrvi u prašinu, koja lako nalazi put do naših domova.
Čestice koje lagano lebde u Sunčevom zraku lako mogu biti zemlja koja je u kuću unijeta spolja, komadići tla pomiješani sa prahom betona skinutim trenjem sa trotoara, i malčice gumenog đona. Prašina, koju raznosi vjetar, može poticati od bilo čega – zamislite sve te stvari na Zemlji koje neprekidno haba erozija, sagorijevaju u pećima, sijeku se testerama. U fabrikama, prašina se stvara pri bušenju i glačanju materijala. Radnici u fabrikama često moraju da nose maske kako bi se zaštitili od udisanja sićušnih komadića metala ili majušnih čestica samljevenog svjetlucavog stakla. Biljke se suše, mrve i vjetar ih nosi kroz vazduh. Vulkani u vazduh izbacuju pepeo i prekrivaju svoju okolinu slojem sivog praha. Čak i sa kože čovjeka otpadaju mrtve ćelije. U stvari, najveći dio kućne prašine sastoji se od ćelija kože koje otpadaju sa onih koji u njoj žive – težinski udio ćelija kože u kućnoj prašini može biti do 70%. Prašina ne iščezava, samo se premješta sa mjesta na mjesto (svako ko je brisao prašinu, to dobro zna).
Literatura:
Keti Volard, A zašto?, “Laguna”, Beograd, 2006.
Keti Volard, A zašto? Planeta Zemlja, “Laguna”, Beograd, 2008.