Karta za vječnost
Karta za vječnost

Karta za vječnost

Autor: Bediuzzaman Said Nursi

Jednog je dana vladar poslao dvojicu svojih sluga na jedan predivan posjed, svakome od njih isplativši po dvadeset i četiri zlatne kovanice, kako bi mogli doputovati do tog posjeda, udaljenog dva mjeseca putovanja. Naložio im je: „Od ovog iznosa platite cijenu karte i putne troškove te nabavite ponešto što vam treba tamo od stvari za stanovanje i boravak! A na udaljenosti jednog dana putovanja odavde, nalazi se putnički terminal, od kojeg postoje sve vrste prijevoznih sredstava, od automobila do aviona, od broda do voza i, naravno, svako po adekvatnoj cijeni.“

Primivši nalog dvojica sluga krenu na put. Jedan od njih je bio zadovoljni sretnik tako da je do te stanice potrošio tek nešto malo od iznosa koji je imao, a i to je utrošio na unosnu kupoprodaju kojom će biti zadovoljan njegov gospodar, te mu se kapital hiljadostruko uvećao.

Drugi je, opet, zbog svog baksuzluka i maloumnosti dvadeset i tri zlatnika odmah potrošio na zabavu i, kad je došao na terminal, već je bio izgubio sve osim onog jednog preostalog zlatnika.

Tada mu je njegov saputnik rekao:

„Za taj posljednji zlatnik kupi kartu da ne bi na ovom dugačkom putu morao pješačiti, uz to ostati i gladan. Naš je gospodar darežljiv i milostiv, možda će te uzeti u svoju milost i oprostiti ti nedostatke koji su od tebe potekli, pa ti dozvole da se ukrcaš u avion i da, za samo jedan dan, ti i ja stignemo u naše boravište. U suprotnom, morat ćeš puna dva mjeseca pješačiti kroz pustinju skapavajući od gladi, pritisnut tuđinom, samotan i izgubljen na tom dugotrajnom putovanju.“

Kad bi ovaj bio toliko tvrdoglav te i preostali zlatnik utrošio na kratkotrajne užitke i ugađanje prolaznim nasladama, umjesto da kupi kartu koja je za njega ključ riznice, ne bi li to značilo da je on zbilja jedan nesretni gubitnik i bezumna budala? Nije li to jasno i najvećem glupaku?

O ti, koji ne obavljaš namaz! I, o moj nefsu, koji ga nerado obavljaš!

Onaj vladar je naš Gospodar i Stvoritelj, Visok je On i Uzvišen. Od one dvojice sluga i putnika jedan je pobožan, obavlja svoj namaz sa željom i poletom, dok je drugi nemaran te svoje namaze uopće ne obavlja.

Dvadeset četiri zlatnika su dvadest i četiri sahata svakog dana života.

Onaj izuzetni posjed je Džennet, dok je spomenuti terminal kabur.

Ono dugotrajno putovanje je ljudski životni put prema kaburu, odlazak do proživljenja te kretanje prema Kući vječnosti. Putnici koji stupaju ovom dugačkom stazom prevaljuju je na različite načine, svako prema svome djelu i bogobojaznosti. Neki od bogobojaznih prijeđu za jedan dan razdaljinu za koju trebaju pedeset hiljada godina putovanja, kao u mašti. Kur'an-i azim je na ove dvije činjenice ukazao u dva ajeta-i kerima.

Što se tiče one putničke karte, to je namaz. Za obavljanje pet dnevnih namaza zajedno sa njihovim abdestom ne treba više od jednog sahata!

Koja li je šteta za onoga ko svoja dvadeset tri sahata potroši na ovaj kratkotrajni dunjalučki život, a da preostali jedan sahat ne utroši na onaj dugovječni i trajni život! Kakav li je samo on očigledni nasilnik prema samome sebi i koliko li je on jadan i bezuman!

Da protrati polovinu svoje imovine na kocku i igre na sreću – u kojoj s njim učestvuje bar hiljadu ljudi – smatra normalnom stvari, iako su mu izgledi za dobitak tek jedan prema hiljadu. Pa, onda, ako neko odbije uložiti samo jedan od dvadeset četiri dijela imovine u korist garantiranog dobitka i osvajanja vječne riznice, uz 99 postotnu vjerovatnoću dobitka, zar to nije nešto daleko od pameti i nespojivo s mudrošću? Zar to ne uviđa svako ko sebe smatra razboritim?

Namaz je sam po sebi najveći odmor za duh, srce i um skupa, a uz to ne predstavlja opterećenje za tijelo. Povrh svega toga, i ostala dozvoljena ovosvjetska djela osobe koja održava namaz, uz ispravan nijjet, postaju poput ibadeta Allahu. Onaj, dakle, ko obavlja namaz u prilici je sav svoj životni kapital prebaciti za Ahiret te kroz ovaj prolazni život steći vječno življenje.

 

Izvor: Bediuzzaman Said Nursi, Kratke riječi, prijevod: Abdullah Smajić, BEMUST, Sarajevo, 2005, str. 27-31.