Kazivanje o Ibrahimu, a.s., u Kur’anu

Ibrahim, a.s., proveo je djetinjstvo do dobi kada je mogao razlikovati dobro od zla živeći odvojen od svoga naroda. Zatim im je došao i pridružio se svome amidži kojeg je, kao i svoje sunarodnike, zatekao da obožava kipove i nije bio zadovoljan ni sa njim, ni sa njima. Zbog toga je počeo raspravljati sa ljudima o idolima.[1] Također je u vezi s tim raspravljao i sa drugim skupinama koje su obožavale Sunce, Mjesec i zvijezde, dok ih nije uvjerio u Istinu, i tada se pročulo da se odmetnuo od vjere u kipove i božanstva.[2]

To je bilo tako sve dok jednoga dana ljudi nisu izašli izvan grada na zajedničku molitvu. On se napravio da je bolestan i nije izašao sa njima, već je otišao u kuću idola i sve ih je porazbijao, osim onog najvećeg među njima, da bi se njemu obratili. Kada se ljudi vratiše u grad i saznadoše kakva je nepogoda zadesila njihova božanstva, počeše tragati za počiniteljem tog djela.

Rekoše: “Čuli smo jednog mladića da ih spominje, zovu ga Ibrahim.”

Zato su ga doveli pred svjetinu, ne bi li ljudi svjedočili. Pitali su ga: “Jesi li ti počinio ovo s našim božanstvima, o Ibrahime?”

Reče: “Ne, to je uradio ovaj, najveći od njih, pitajte ih ako mogu pričati.”

On je ostavio najvećeg kipa i nije ga razbio, a ostavio je i sjekiru uz njegovo rame ili u blizini njega da bi stanje na licu mjesta svjedočilo da je upravo on porazbijao ostale kipove…

Uzviknuše: “Spalite ga i pomozite svojim božanstvima!”

Zato su načinili lomaču i naložili vatru poput džehennemske. Svi su ljudi uzeli učešća i ubacili Ibrahima u vatru. Ali, Allah, dž.š., je za njega učinio vatru hladnom i sigurnom i osujetio njihovu namjeru.[3]

Nakon što ga je Allah izbavio iz vatre, on je počeo pozivati u čistu vjeru, vjeru u Jednoga Boga, i povjerova mu malobrojna skupina.

Zatim su se on i oni koji bijahu s njim od vjernika odrekli svoga naroda. I on se odrekao Azera, kojeg je zvao ocem, ali mu nije bio pravi otac,[4] i odselili su u društvu sa Ibrahimovom suprugom i Lutom, a.s., u Svetu zemlju da bi mogli obožavati Allaha, bez ometanja neuljuđenog i nasilničkog naroda.[5]

Tu ga je Allah obradovao Ismailom i Ishakom, i nakon Ishaka Jakubom, a već je bio u poznim godinama. Nakon nekog vremena, prvo se rodio Ismail, nakon njega Ishak, a Allah je i njih i njihovo potomstvo učinio blagoslovljenim.

Zatim je on naredbom Božijom otišao u područje Mekke – a bilo je to pusto područje – i tu je ostavio Ismaila, koji je tada još bio dijete, a sam se vratio u Svetu zemlju. Ismail je tu rastao, a Arapi koji su živjeli u tom području okupili su se oko njega i na taj način je izgrađena Mekka.

Ibrahim, a.s., je – i prije izgradnje Mekke i Kabe, i nakon toga – ponekad obilazio Ismaila.[6] Ibrahim je kasnije, zajedno sa Ismailom, izgradio Kabu. To je bila prva kuća podignuta od Boga za ljude, blagoslovljena kuća i putokaz svjetovima. U njoj se nalaze jasni znakovi i Mekamu Ibrahim, i svako ko u nju uđe, siguran je.[7]

Ibrahim je nakon izgradnje Kabe izdao naređenje za obavljanje hadža i ustanovio propise za njegovo provođenje.[8]

Zatim mu je Allah naredio da žrtvuje sina Ismaila i on je izašao s njim obaviti hadž. I kad on odraste toliko da mu u poslu poče pomagati, reče: “Sine moj, vidio sam u snu da te žrtvujem.” Ismail reče: “Oče, učini ono što ti je zapovjeđeno, a uz Božiju volju naći ćeš da sam strpljiv.” Nakon što su se obojica povinovali Božijoj naredbi, i nakon što je Ibrahim položio licem na zemlju svoga sina, začu se glas: “O Ibrahime, obistinio si svoj san”, i Allah ga je zamijenio velikim kurbanom.[9]

 

Izvor: Muhamedi Rey Šehri, Mjera mudrosti, Izbor iz zbirke hadisa, svezak 4, (s arapskog preveo Ertan Basarik), Fondacija „Mulla Sadra“ u BiH, Sarajevo, 2012, str. 97-99.