Ovo je kazivanje o Allahovom poslaniku Junusu koji sebi nije pomogao strpljenjem. Sav ogorčen i srdit, on je napustio svoj narod koji ga nije slušao, misleći da ga Uzvišeni Allah neće za to kazniti.
A Allah je, doista, na strani strpljivih.
I on pobježe na jednu lađu prepunu. Tu je bacao kocku, pa je kocka na njega pala da bude bačen u more. I kit ga proguta, a on u njegovim tminama zavapi:
„Nema boga osim Tebe, hvaljen neka si! A ja sam se zaista ogriješio prema sebi!“
I da nije bio jedan od onih koji Allaha hvale, sigurno bi ostao u utrobi njegovoj do Dana kad će svi biti oživljeni.
Milostivi Allah ga izbaci na jedno pusto mjesto, a on je bio bolan, i učini da iznad njega izraste vriježa jedne tikve.
I Allah ga je poslao stotini hiljada ljudi, i više, i oni povjerovaše, pa im Allah dade da do određenog roka požive.
Hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova! Tako On spasava vjernike. Njegova je milost neizmjerna.
Zašto nije bilo nijednog grada koji je povjerovao i kome je vjerovanje njegovo koristilo, osim naroda Junusova, kome smo, kada je povjerovao, sramnu patnju u životu na ovome svijetu otklonili i život mu još neko vrijeme produžili?
(Preuzeto iz Kuranske pripovijesti, knjiga VI, priredio: Aziz Kadribegović, BEMUST, Sarajevo, 1998., str. 1 – 3.)