Japanska narodna priča
Neki bogat i zavidljiv samuraj uputi se u šetnju. Bijaše podne i sunce je peklo tako jako, da ni svileni suncobran nije mogao zaštiti čovjeka od vrelih zraka. Hladeći se lepezom, samuraj pogleda u nebo i reče:
“Čovjek je najslabiji stvor na svijetu! Njemu sve može naškoditi: i vjetar, i sunce, i mraz. Htio bih biti sunce. Na svijetu nema jačega od sjajnoga sunca!”
Tek što to lanu, pretvori se u sunce. Pogledavši put zemlje, čovjek-sunce gordo izjavi:
“Niko nije jači od mene! Sve stvorove na zemlji mogu u tren oka spaliti svojim zrakama!”
“Varaš se da od tebe nema jačega!” dobaci mu ogroman crni oblak, koji je lebdio između sunca i zemlje. Oblak se nadme i raširi, te prepriječi prolaz sunčevim zrakama. Ma koliko se sunce trudilo, zrake mu nisu mogle probiti crni oblak. Rastuži se sunce i pomisli:
“Gle, ja nisam najjači! Ah, kako bih želio postati oblak!”
Tek što je to pomislio, pretvori se u oblak.
“Niko na svijetu nije jači od mene!” kliknu obradovan. “Zaklonit ću nejako sunce i potopiti zemlju!”
I oblak tada posve zakloni sunce, i poče pljuštati put zemlje mlazevima kiše. S brijegova se stadoše slijevati potoci kišnice, rijeke nabujaše i izliše se iz korita, jurnuše na polja i naselja. Oblak je to sve promatrao i likovao:
“Uistinu, nikoga jačeg od mene!”
Ali iznenada na oblak nasrnu strašan vjetar, zaskoči ga, zavitla njim i odnese ga nad more.
“Gle, vjetar je jači od mene!” povika oblak. “Ah, kako bih želio postati vjetar!” I smjesta se pretvori u vjetar.
Urlajući, vjetar stade goniti nebom prestrašene oblake, zatim nadleti more i podiže ogromne valove.
“Jači sam od sunca, jači od oblaka, jači sam od mora i od svega na svijetu!” zavijao je. Ugledavši u daljini granitnu stijenu, on zareža:
“Sad ću te srušiti!”
I navali na stijenu, ali ona je stajala nepomična. Vjetar skupi svu snagu, pretvori se u vihor, u oluju i ponovno nasrne na stijenu. No stijena je i dalje stajala gorda, visoka, nepomaknuta. Tada vjetar shvati da ju ne može savladati.
“Znači, nisam ja najjači! Stijena je jača od mene! Kako bih rado postao stijena!”
Tek što je to pomislio, pretvori se u stijenu na obali mora.
Na stijenu je nasrtao ogroman talas, svom ju je snagom udarao u grudi, ali uzalud. Vjetar i sunce činili su sve što su znali i umjeli, ali stijeni i dalje ništa.
“Napokon!” klicala je stijena. “Ja sam najjača. Ne može me svladati ni vjetar, ni more, ni sunce!”
Tog trenutka osjeti jak udarac. Jedan, drugi, treći. Svaki je udarac od njezina podnožja odvalio pogolem komad kamena.
“Ko se usuđuje mene dotaknuti!?” riknu stijena i pogleda put svojih stopala. Ali kako su joj vrh ovijali gusti oblaci, ona ne uspije vidjeti ko je u podnožju. Dotle je taj nevidljivi neko nastavljao s udarcima. Padali su jedan za drugim, otkidajući od nje gromadu za gromadom.
“Na svijetu, dakle, ima neko ko je jači od mene? Ko je jači i od sunca, i od oblaka, od vjetra, od mora? Ko je taj junak?”
Vjetar u taj čas rastjera oblake oko njezine glave, i stijena ugleda u podnožju čovjeka. Običnoga čovjeka. Bio je to klesar kamenosječa. Zamahivao je čekićem, i kamen se se pod njegovim udarcima lomio na krupne komade.
“Šta?” zajauče stijena. “Zar je ovaj sitan stvor moćniji od svih nas? Nije me zaljuljao ni vjetar, ni more, odolijevala sam žarkom suncu, a sada se ništavan čovjek pokazuje jačim! Kako je to moguće?”
Klesar je čuo stijenin jauk. Zastane s udarcima i reče joj:
“Da, ja sam jači od tebe, jer ja umijem raditi. Znaj da na svijetu nema jačega od čovjeka koji je odlučio da nešto napravi. Od čovjeka u koga je snažna volja.”
I čovjek se opet latio posla. Poslije svakoga novog udarca stijena je bivala sve tanja i sve manja. I uskoro od ogromne stijene, koja je mislila da je jača od svega na svijetu, ostade tek mali obalni kamen.
(Iz knjige Priče mnogih naroda, prevela Vesna Krmpotić)
Izvor: citanka.ba