Autor: Nina Vela Vrabec, dipl. soc. pedagog
U najranijim godinama života mozak se najbrže razvija, a slijede ga u razvoju svi organi i njihove funkcije. U tom razdoblju života, na odraslima je važan zadatak pružati djetetu što bolje i više primjera, različitih iskustava, koristeći pritom emocionalni, spoznajni i usmjeravajući dijalog, jer dijete doživljava, upija i oponaša sve što se u njegovoj neposrednoj sredini događa.
Na dijete i njegovo ponašanje snažno utječu primjeri – uzori. Oponašajući svijet oko sebe, bliske uzore, razvijajući svoju maštu, slušajući govor oko sebe, uživajući u ritmičkim formama, dijete razvija svoje mogućnosti. Dijete najbolje uči iskustvom igre, iskustvom čitanja, kroz socijalizaciju.
Slikovnica je početak
Usklađujući se s razvojnim fazama i potrebama djeteta, najranije dječje slikovnice imaju jednostavne i zanimljive crteže i jarke boje. Riječi su kratke, rečenice jednostavne, a s razvojnom dobi postaju sve složenije. Čitajući ili listajući slikovnicu dijete zastaje pogledati svaku sliku, promišlja, vizualizira, uspoređuje s vlastitim životnim iskustvom, ponavlja čitanje, obraća pažnju na detalje koji mu privlače pozornost, povlači se u tajni svijet mašte u kojem ono može imati vlastite izbore i priliku da riješi na svoj način složene životne situacije. Jednostavne, polagane, nevine i maštovite dječje slikovnice prilagođene su psihologiji djeteta i njegovim spoznajnim mogućnostima. Čitanje slikovnice omogućava djetetu iskazivanje trenutačnih primjedbi, može prekinuti čitanje kako bi postavilo neko pitanje. Čitanje ili slušanje priče dopušta djetetu da zanemari ili ublaži detalje koji mu se ne sviđaju, proradi osobne teškoće, razvije samopouzdanje, uči.
Igra je, kao i slikovnica, simulacija života te kroz igru i čitanje dijete pronalazi načine kojima će izraziti sebe i svoje osjećaje. Razvijanjem mašte djeca razvijaju svoj odnos sa svijetom jer od najranijih trenutaka, pa i prije usavršavanja govora, djeca sve što vide, čuju, osjete i dožive obrade kroz svoj imaginarni svijet. Tako se uživljavaju u različite uloge i u interakciji s drugima ostvaruju mogućnost da sve postupke prožive na vlastiti način, čime počinju shvaćati i uočavati zakonitosti i odnose vlastitih i tuđih postupaka. U igri, čitanju, bavljenju raznim hobijima, kroz društvenu interakciju ili neku neodređenu aktivnost, mozak je aktivan te se priprema na rješavanje problema i suočavanje sa životnim izazovima.
Čitanje i slušanje ljudskoga govora koji nije snimljen, prema Krugeru, povećava kogniciju, gradi neuronske veze te potpomaže kritičko razmišljanje, naročito kada smo aktivni u raspravama i razgovoru.
Ne čini li nam se da smo igru i čitanje, spontani razgovor, prirodne potrebe djeteta, nepravedno zanemarili, podčinjavajući ih utjecajima modernih tehnologija, ekrana, stvarajući umjetne potrebe?
Tjelesna i mentalna pasivnost
Zabrinjavajuća je činjenica utvrđena nekim istraživanjima da prosječno dijete ispred televizije tjedno provede 1 680 minuta, dok s roditeljima u suvislom razgovoru provodi tek 38,5 minuta.
Gledanjem televizije uskraćujemo vrijeme za razvoj dječje mašte, suprotstavljamo se fiziološkoj, razvojnoj potrebi djeteta. Uskraćeno vrijeme za razvoj dječje mašte zapravo je sputavanje razvoja djetetovih snaga što, uz neizvježbanu vizualnu prirodu stimulansa, može utjecati na smanjenu aktivnost lijeve hemisfere mozga koja je, između ostalog, zaslužna za razvoj govora, čitanja te analitičkog razmišljanja, logičke kognicije, kritičnosti, matematičke izoštrenosti.
Štoviše, u svojim istraživanjima Sigman je otkrio da moderna tehnologija, kao što su 3D televizori i 3D kina, negativno utječe na razvoj percepcije, posebno doživljaja osjećaja dubine kod djece i mladih. Sigman je naveo kako duže gledanje televizije u djeteta stvara višestruke probleme i poremećaje, poput problema s vidom, oštećenja očnog živca, povećane tjelesne težine, nervoze, povećane agresivnosti, poremećaja koncentracije i rastresenosti, nepravilnog razvoja centra za verbalnu komunikaciju. Veza između prehrane, gojaznosti, sjedilačkih navika i gledanja televizije neosporna je. Pretilost je sve ozbiljniji zdravstveni problem. Djetetove kinestetičke sposobnosti dio su njegove inteligencije, a fizička pasivnost, prirođena gledanju TV-a, sigurno je pogubna za vježbanje kinestetičke inteligencije, iznimno važne za rast i razvoj djeteta.
Otupljena mašta
Osim fizičke pasivnosti, možda je najkobnija karakteristika televizije sklonost da čak i njene najbolje emisije potiču mentalnu pasivnost – otupljuje maštovitost i guši se aktivna misao. Istraživači J. L. i D. G. Singer, s Univerziteta Yale, ispitivali su kako televizija utječe na spontanu i kreativnu igru u predškolaraca. Trima grupama djece prikazivane su tijekom dva tjedna kulturalno najodobravanije emisije na mrežnoj televiziji. Ti obrazovni prikazi u djece s najmanje aktivnom maštom potaknuli su blag stupanj kreativne igre, ali su potisnuli kreativnu igru u sve druge djece koja su od početka imala življu imaginaciju. Istraživači su zapazili sličan uzorak potiskivanja kreativnosti u osnovaca IV i V razreda, posebice kada su gledali programe koji sadržavaju fantastiku ili nasilje.
Jarke slike, boje, bljeskovi, brze izmjene slika ili čak podmetanje slika/sličica u kratkim djelićima sekunde, neovisno o našoj volji zaokupe pažnju mozga poput hipnoze.
Nakon dužeg gledanja televizije, moždana aktivnost dodatno pada, točnije, induciraju se moždani theta – valovi, s kojima nestaje kritičko razmišljanje, no centri za memoriju ostaju aktivni isto kao i centri za izazivanje različitih emocija i senzacija. Poznato je da žmirkanje televizijskog ekrana i ekrana računala inducira alfa – valove u mozgu, točnije titranje ekrana uspavljuje mozak i služi kao hipnotički otvarač, pa na takav način prihvaćamo sve informacije koje dobivamo s malih ekrana i te informacije, bile one vrijedne ili ne, ostaju u mozgu. Drugim riječima, TV djeluje emocionalno, dok logika i kritičko razmišljanje ostaju po strani.
Realan imaginarni svijet
Ekran (televizija, video) je jednostrani medij – nema dvostrane komunikacije. On osiromašuje osjećaj zajedništva. Djeca koja gledaju televiziju manje vjeruju drugim ljudima i manje sudjeluju u organiziranim dječjim aktivnostima izvan kuće.
Gledajući televiziju, dijete živi tuđi život i doživljava samo ono što mu se nudi na ekranu. Dijete u odnosu spram televizije nije slobodno, ne može pitati što ga zanima, što ne razumije, ne može iskusiti (dotaknuti, pomirisati, poslušati, okusiti), emocionalno i spoznajno se ne razvija, uskraćena je mogućnost usmjeravanja i regulacije te kao spužva nekritički upija gotove sadržaje. Zbog djetetove nesposobnosti za razlikovanje stvarnosti od mašte, pod uvjetom da se ne razvija adekvatna kvantitativna i kvalitativna interakcija s drugim ljudima, može doći do poistovjećivanja djece s nasilničkim likovima, prije svega kod djece sa stvarnim nasilničkim iskustvom, a u tom slučaju postoji veća mogućnost pretvaranja nasilja u svakodnevicu. Ako dijete na TV-u gleda okrutnost prema drugima, može se razviti ravnodušnost prema nasilju.
Različita ispitivanja pokazala su da je tinejdžersko nasilje u 19. godini veće ako je gledanost TV-nasilja u 8. godini češća. Također, istraživanja su zabilježila nasilje u 85% filmova koji se svakodnevno pokazuju na TV-u. Oni su to nasilje nazvali “psihološki štetnim” i izdvojili su crtiće i dječje programe koji često “nerealno” prikazuju nasilje bez posljedica ili kazni. Američka liječnička udruga okrivljuje nasilje na ekranima kao djelomično odgovorno za golemi porast maloljetničkog nasilja (za 126%) između 1976. i 1992. godine.
„Drogiranje“ mozga
Godine 2010. objavljena je još jedna studija u časopisu Pediatrics, u kojoj je analizirano preko 1 000 djece, u dobi od 10 i 11 godina, koja su u prosjeku provodila najmanje dva sata pred upaljenom televizijom. Ta su djeca razvila 60% više psiholoških problema i poremećaja nego ona djeca koja su manje vremena provodila pred televizijom. Ta šokantna studija otkrila je da ta djeca imaju 50% više mogućnosti za razvijanje hiperaktivnosti, da u istoj mjeri postaju agresivna i asocijalna te da imaju velike probleme ponašanja, ličnosti, ali i komunikacije.
Neka istraživanja čak ukazuju na to da postoji poveznica između prevelikog gledanja televizije i nastanka Alzheimerove bolesti. Polusvjesno stanje koje inducira gledanje televizije direktno pomaže gubitku aktivne moždane memorije, poremećajima u centru za govor, motoriku i percepciju.
Važno je navesti kako televizijom inducirani poremećaj između rada lijeve i desne moždane hemisfere izaziva otpuštanje u mozak prirodnih opijata koji nalikuju na otpuštanje endorfina za vrijeme različitih fizičkih aktivnosti. Zbog toga se gledateljima televizije čini da se dobro osjećaju ispred svoje dalekovidnice. Nakon što se mozak nevoljko drogirao, svi gledatelji mogu osjetiti i neugodnu stranu: kada prestanu s gledanjem televizije, pojavljuju se simptomi poput povećane nervoze, frustracije, depresije i nenadanih napada bijesa.
Kolonizatori slobodnog vremena
Kombinacija znanstvenih studija, koja je objavljena u tiskovini Journal of Experimental Social Psychology, pokazala je kako televizija stvara osjećaj pripadnosti kod gledatelja koji imaju nisko mišljenje o sebi i koji su uglavnom usamljeni. S tim istraživanjima prvi put se stvorila kovanica hipoteze„društvenog surogata“. Psiholozi sa sveučilišta u Buffalu, Miamiju i Ohiju otkrili su kako gledatelji pokušavaju televizijskim programima nadopuniti emocionalnu prazninu, nedostatak romantičnih veza i, naravno, kako televizijom žele ublažiti snažnu socijalnu deprivaciju. U takvim situacijama gledatelji se emocionalno povezuju s različitim imaginarnim likovima na televiziji.
Televizija nas svakodnevno bombardira iz svih kutova, stvara distrakcije, uzrokuje promijenjena stanja svijesti, oblikuje našu psihu, iskrivljava stanovišta, upropaštava kritički i logički um, zatupljuje nas, eutanazira našu empatiju i subliminarno nas mijenja; televizija nas programira, drogira i pretvara u bića „koja nismo mi“.
Želimo li dobro sebi i narednim generacijama, moramo se educirati o utjecaju televizije i ostalih modernih masovnih medija i započeti s procesom deprogramiranja. Deprogramiranje nije i neće biti lako, no postoje samo dva puta: jedan je da nastavimo ovako kako smo životarili do sada, uz likove iz omiljenih serija, filmova i emisija, živeći tuđi život, a drugi je da počnemo živjeti svoj. S deprogramiranjem treba početi navrijeme, kada je dijete malo.
Savjeti za roditelje:
1. Iz TV programa izaberite emisije za koje mislite da će one najviše zanimati vaše dijete (emisije o životinjama, narodima).
2. Zajedno s djetetom planirajte gledanje televizije, a nakon što ste odgledali planirani sadržaj, ugasite televizor.
3. Gledajte televiziju s djetetom kako biste mu mogli odgovoriti na postavljeno pitanje i objasniti mu ono što ne razumije.
4. Snimajte najdraže emisije i filmove i gledajte ih ponovno.
5. Pobrinite se da gledanje televizije ne bude nadoknada za vrijeme koje biste trebali biti zajedno. Ne koristite televizor kao dadilju! Ne stavljajte televizor u sobu u kojoj dijete najviše boravi ili spava!
6. Što više se igrajte s djetetom, izmišljajte igre, mijenjajte igre iznenađenja, pogađanja, skrivanja.
7. Izrađujte vaše igračke od materijala koje nađete u kući. Reciklirajte!
8. Zajedno pripremajte obroke (zdrave), pospremajte kuću, obrađujte vrt, njegujte hobije i druge aktivnosti.
9. Umjesto da sjedite pred ekranom, pođite u šetnju u prirodu, u knjižnicu, na izložbu, kazališnu predstavu. Dopustite djetetu da kroz različite sadržaje obogaćuje svoje iskustvo i razmišlja.
Izvor: Narodni zdravstveni list, dvomjesečnik za unapređenje zdravstvene kulture, godina LV, broj 644-645, Nastavni zavod za javno zdravstvo PGŽ u suradnji s HZJZ, Rijeka, rujan-listopad 2013, str. 27-28.