U ono vrijeme kad se pticama dijelilo perje, bude određeno da najmekše perje dobije ili kormoran ili gavka. Njima dvoma ostavljeno je da po svojoj slobodnoj ocjeni presude ko ima više prava na to da se najbujnijim i najmekšim paperjem koristi. Ne bude li između njih došlo do sporazuma, onda ga neće dobiti ni kormoran ni gavka, nego će najmekše paperje, po višoj odredbi biti dodijeljeno kojoj drugoj plovuši.
Dugo su se kormoran i gavka prepirali oko toga kome je od njih dvoje ovakvo paperje nužnije.
Kormoran je govorio kako pati od nezasitljivosti, a pošto se hrani samo ribom, nikad – tako reći – ni ne izlazi iz vode. Bez obilja toplog paperja bio bi u stalnoj opasnosti da od hladne vode nazebe i žalosno skonča.
Gavka je na to odgovarala kako joj je znano da on spada u najveće gladnice među pticama, ali da ona za to nije ni najmanje kriva. Osim toga, on živi ne samo u hladnim nego i toplim vodama, a u toplim vodama najbujnije paperje bilo bi mu više na smetnji, negoli od vajde. Drugačije je s njom: ona živi samo u vodama studenog sjevera i nijednoj ptici u svemu ptičijem carstvu nije bujno paperje tako neophodno kao njoj – da bi je u svijetu svirepe hladnoće održavalo u životu.
– Na pustim stijenama – govorila je gavka – od čega ću da svijem gnijezdo i obezbijedim toplu postelju svojim ptićima ako ne budem imala obilje sopstvenog paperja?
Tako su se kormoran i gavka prepirali i nadgovarali od jutra do mraka, i nijedno od njih ne htjede da popusti. Ali da ne bi došlo do najgorega, to jest do toga da ga ne dobije ni on ni ona, slože se, naposljetku, da svoj spor ovako privedu kraju: neka paperje pripadne onom od njih dvoje ko sutra prvi ugleda sunce.
Kormoran je dobro znao da nije nimalo lakosan i da se vrlo teško budi iz sna. I, bojeći se da se neće probuditi prije zore, riješi da ne spava; mislio je da paperja radi vrijedi prebdjeti jednu noć. I poče se gorditi u sebi: on, kormoran, koga su druge ptice već nazivale čmavalom, provešće, eto, cijelu bogovetnu noć u bdjenju.
Prvi dio noći bio mu je snošljiv ali, što dalje, sve mu je teže padala nesanica. Ipak je nekako ostao polubudan. I čim su se ukazali prvi znaci svitanja, kriknu radosno:
– Sviće! Sviće!
Svitalo je, ali se sunce još nije vidjelo.
Na njegov krik gavka se probudi. Ona se već bila dobro ispavala. A kormoran je bio toliko sanjiv da su mu se oči same sklopile, i to baš onda kada je bilo najvažnije da bude budan, kad se sunce podiže toliko da se mogao vidjeti cijeli njegov krug, gavka uzviknu iz svega glasa:
– Sunce! Sunce!
Premoreni kormoran je spavao, spavao…
I tako gavka dobije paperje jer je prva ugledala sunce, a ne samo kako sviće dan.
Izvor: Priče o ljudima i životinjama, izbor za niže razrede osnovne škole, Veselin Masleša, Sarajevo, 1972, str. 16-18.