Autor: Salih Lončarević
Uzalud se ljudi među sobom glože,
Ti si, koji meni put pokazat može.
Kaži mi ga! Druge slijedit neću,
Jer su svi prolazni, a Ti vječan, Bože!
Omer Hajjam
Kroz gustu tamu, oluju, kišu i grad išao je čovjek. Uskim, guduravim putem, često se spotičući, micao je nogu za nogom u nepoznatu daljinu. Još nikada nije išao tim putem, ali kad ga je tu zatekla ova stravična noć, morao je dalje, jer nigdje nije našao malo više zaklona. Gdjegod bi zaklonio malo glavu, kiša je zalijevala i odijelo se ledilo na njemu.
… I on je išao dalje, prikupljajući ostatke svoje već klonule snage. Kad na jednu stranu pruži ruku, osjeti ledeni dodir hrapave stijene, a na drugoj oštri ubod glogova trna, što tupo reagira u njegovoj obamrloj duši.
Još od početka je vidio svjetlo u daljini, ali je on tražio bližeg zaklona. Kako je svugdje osjetio ledeni i oštri dodir, išao je dalje u pravcu svjetla. Negovim približavanjem svjetlo se ukazivalo sve veće i jače. Misao i stalno uprti pogled na njega povraćala mu je snagu u obamrlu dušu i izlomljeno tijelo, i njegov je hod postao čvršći, sigurniji i smjeliji.
Najzad, bivši potpuno uvjeren da će tu naći sigurno utočište, krene s povraćenom snagom čvrstim korakom, odlučivši da neće skrenuti s toga pravca dok ne dođe do svjetla.
… I išao je sigurno i smjelo kroz gudure i trnje, a svjetlo je bivalo sve jasnije i veće.
… I duša je njegova počela odsijevati…
Izvor: El-Hidaje, god. VII, br. 4–5, El-Hidaje, organizacija Ilmije NDH, Sarajevo, 1. prosinac 1943, str. 165.