Reče taj učeni čovjek: “Ne možeš izdržati sa mnom, usljed neznanja i nerazumijevanja mojih postupaka, a kako bi se i mogao strpjeti na onome što ne obuhvataš svojim znanjem?” Musa obeća da će, uz Božiju volju, biti strpljiv i da ni u čemu neće biti neposlušan niti će se protiviti. Taj učenjak mu na osnovu zahtjeva reče: “Ako me već budeš slijedio, ne smiješ me pitati ni o čemu, sve dok ti ja o tome prvi ne kažem.”
Nakon toga su Musa i taj učeni čovjek krenuli na put i prispjeli su ukrcati se na lađu na kojoj bijaše nekoliko putnika. Musa nije znao šta je prolazilo kroz glavu tog učenog čovjeka. Ovaj je probušio lađu tako da je postojala bojazan da će se potopiti. To je iznenadilo Musaa pa u čuđenju zaboravi na obećanje koje je dao. Zato mu reče: “Probušio si lađu da potopiš njene putnike?! Učinio si vrlo ružno djelo!” Ovaj odgovori: “Zar ti nisam rekao da se nećeš moći strpjeti pored mene?” Musa se izvinio što je u tom trenutku zaboravio na svoje obećanje te reče: “Nemoj me koriti što sam zaboravio obećanje i nemoj mi zbog toga otežavati stanje.” Nastavili su svoj put.
Susreli su jednog dječaka kojeg učeni čovjek ubi. Musa se ne mogaše suzdržati da ga ne izruži: “Ubio si nevino dijete, a da nije ništa počinilo! Stvarno si učinio nešto neprihvatljivo!” Učeni čovjek ponovo reče: “Zar ti nisam rekao da nikako nećeš moći izdržati sa mnom?” Musa nije imao nikakvo opravdanje kojim bi izbjegao neželjeni rastanak s njim, molio je da ostanu zajedno, pristajući na rastanak ukoliko još jednom bilo šta upita. Rekao mu je: “Ako te nakon ovoga još nešto upitam, nemoj više biti sa mnom. Eto sam ti se opravdao!” Učeni čovjek je pristao.
Ponovo su nastavili putovanje dok nisu stigli do nekog naselja. Bili su jako ogladnjeli te su tražili od mještana da im daju hrane, ali ih niko nije htio ugostiti. Prolazeći pored jednog zida, vidješe da je bio ruševan, tako da su ljudi izbjegavali prolaziti blizu. Učeni čovjek je popravio zid. Musa reče: “Ako hoćeš, možeš tražiti nadoknadu za ovu uslugu, pa da na taj način utolimo glad jer imamo potrebu za novcem, a vidiš da nam ovi ljudi ne izađoše u susret!”
Učeni čovjek reče: “Došlo je vrijeme rastanka i ja ću te upoznati sa razlozima djela koja si vidio da sam uradio, a nisi imao strpljenja da ih podneseš.
Što se tiče one lađe, ona pripada siromasima koji su radili na moru i na taj način preživljavali, a s obzirom na okolnost da je na onoj strani živio vladar koji je nasilu prisvajao lađe, probušio sam je da mu ne bi privukla pažnju.
Što se tiče onog dječaka, bio je nevjernik, a otac i majka su mu vjernici. Da je ostao živ, on bi ih nasilu iskvario. Zato je milost Božija obuhvatila njegove roditelje te mi je naredio da ga ubijem da bi im Allah umjesto njega podario čistije i milostivije dijete. I ja sam ga ubio.
Što se tiče onog zida, on pripada dvojici dječaka, siročadi, koji žive u naselju. Ispod njega je njihovo blago. Njihov otac je bio dobar, pa ih je milost Božija obuhvatila usljed njegove dobrote i meni je naređeno da popravim zid da bi ostao na istom mjestu dok dječaci ne postanu punoljetni i ne izvade svoje blago. Da se zid srušio, ukazalo bi se blago i mještani bi ga razgrabili.”
Tada reče: “To što sam učinio nije po mome nahođenju, već naredba od Boga, značenje im je ono što sam ti rekao”, i zatim se rastao od Musaa, a.s.[1]
Izvor: Muhamedi Rey Šehri, Mjera mudrosti, Izbor iz zbirke hadisa, svezak 4, (s arapskog preveo Ertan Basarik), Fondacija „Mulla Sadra“ u BiH, Sarajevo, 2012, str. 109-110.