Ljubav i mržnja – koje se u etici nazivaju još i “strast” i “srdžba” – najvažnija su pobuda za sticanje vrlina i klonjenje od poroka. Dok čovjek nešto ne zavoli, on se neće ni pokrenuti ka tome, te dok mu nešto ne postane odvratno, on se toga neće ni kloniti. Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:
“Koga dobro djelo njegovo razveseli, a loše rastuži – on je vjernik.”[1]
Ukratko, željeti i ne željeti, voljeti i mrziti, biti zadovoljan i biti nezadovoljan – sve pobrojano čini temelj čovjekova života. Bez ovih osjećanja život bi bio isprazan i izgubio bi svoju slast i radost. Čovjekova ličnost sazdana je od skupa ovih osjećanja i, prema riječima Sadru-l-mute’ellihina (Mulla Sadra), stvara za svakog čovjeka vrsnu razliku, kojom se on odlikuje i po kojoj čini odvojenu vrstu.[2] Kur’an Časni također ukazuje na ovu stavku kada kaže:
Reci: “Svako postupa po svom načinu mišljenja…” (El-Isra’, 84)
Neki pretpostavljaju da samo spoznaja dobra i zla dovodi do napredovanja i uzdizanja te da, obrnuto, jedino neznanje uzrokuje pad ljudi. Međutim ovo uvjerenje je pogrešno, jer spoznaja, koliko god neophodna i korisna bila, ipak nije dovoljna, zato što se bez htijenja i volje ne može ostvariti pobuda. Koliko li je samo učenjaka koji su napisali knjige o štetnosti opojnih sredstava, a sami su bili ovisnici o njima! Stoga, nije neutemeljena sljedeća tvrdnja:
“Zaista je život uvjerenje i borba.”
U načelu, život bez uvjerenja, a uvjerenje bez ljubavi, izgaranja i zauzimanja nemaju nikakvog smisla. Dakle, vjerovanje znači ljubav, a ljubav vjerovanje. Sve dok neko ne iskusi slast ljubavi, neće okusiti ni vjerovanje.
Imam Sadik, mir neka je s njim, u odgovoru čovjeku koji ga je upitao: “Da li ljubav i mržnja spadaju u vjerovanje?” – rekao je sljedeće:
“A zar je vjerovanje išta drugo do ljubav i mržnja…”[3]
U drugoj predaji od Imama Bakira, mir neka je s njim, se kaže:
“Vjerovanje je ljubav, a ljubav je vjerovanje.”[4]
Imam Sadik, mir neka je s njim, je rekao:
“Kada ljubav Božija obasja nutrinu roba, očisti je od svake brige i svakog sjećanja, osim sjećanja na Boga Uzvišenog, a zaljubljenik je među svim ljudima nutrinom najčišći kod Boga Uzvišenog i od svih ljudi u govoru najiskreniji, i od svih njih u ispunjenju zavjeta najvjerniji, i u djelovanju najčistiji, i u sjećanju na Boga najiskreniji, i dušom najpokorniji. Meleci se njime hvale kada on dove svoje šapuće i ponose se njime kada ga vide; njime Bog daje život Svojim krajevima zemaljskim i čašću Svojom časti robove Svoje. Kada od Njega zaišću, podari im pravom njegovim i nevolje od njih otkloni milošću Svojom prema njemu; a da ljudi znaju kakvo je mjesto njegovo kod Boga i koliki je kod Njega položaj njegov, ne bi se približavali Bogu Uzvišenom, osim prašinom stopa njegovih.”[5]
Nema nikakve sumnje da je čovjek u svojoj biti zaljubljen u ljepotu i savršenstvo i da voli lijepo i dobro, te da se gnuša ružnog i lošeg. Budući da je sveta bit Boga Uzvišenog sušto savršenstvo i sušta ljepota te sušta moć i sušta milost i ukratko suština svih osobina savršenstva – koje se nazivaju “sifat-e subutijje” (potvrđenim osobinama) – onda ljubav prema Bogu je početak svih ljubavi i onaj koji voli ljepotu i savršenstvo zapravo voli Boga, a onaj koji Njega bude volio – voli i očitovanja Njegove ljepote i uzvišenosti. Jedan pjesnik kliče: “Zaljubljen sam u cijeli svijet, jer svijet cijeli od Njega je!”
Ova privlačnost je privlačnost iskonske prirode i svi su – htjeli to ili ne – privučeni čistom istinom, posvemašnjim bitkom i ljepotom Njegovom, a potčinjeni su znanju i moći Njegovoj.
Uzvišeni Bog kaže:
…a Njemu se, htjeli ili ne htjeli, pokoravaju i oni na nebesima i oni na Zemlji… (Ali ‘Imran, 83)
A zatim opet kaže:
Bogu se, htjeli ili ne htjeli, pokorava sve što je na nebesima i na Zemlji… (Er-Ra’d, 15)
S druge strane, u dovi učimo:
“…Potčini silom Svojom sve silne, a veličanstvu Njegovom se pokloniše svi veličanstveni…”[6]
Međutim, ova iskonska i nesvjesna privučenost i predanost nisu same po sebi dovoljne, jer na polju samoizgradnje i pročišćenja potrebni su još i svjesna borba i vježba. S tim u vezi, treba upregnuti sile iskonske prirode te putem slobodne volje i izbora predati se želji Voljenog, jer prirodna i prinudna kretanja na putu uzvišenog Boga, tj. na duhovnom putovanju, nemaju nikakvu vrijednost. Tako u Kur’anu stoji:
Reci: “Ako Boga volite, pa slijedite me, Bog će vas zavoljeti…” (Ali ‘Imran, 31)
Ljubav prema Bogu ima učinka tek kada se pokaže na razini djela. Dakle, istinski zaljubljenik je onaj koji svoju volju i htijenje podredi volji i htijenju Voljenog. Na ovoj postaji neophodni su potčinjenost, odabir, pokornost i vježba, jer Kur’an kaže:
Od vas je kod Boga najplemenitiji onaj ko se najviše čuva… (El-Hudžurat, 13)
Ovdje se kupuju t’jelo slabo i srce umorno,
Bazar samoprodaje je tamo s druge strane.
Zapovjednik pravovjernih, Ali, mir neka je s njim, kaže:
“Ljubav Božija vatra je koja ni na šta ne naiđe, a da to ne sagori…”[7]
Polazna tačka
Ovdje postaje savršeno jasno kako je ljubav početak puta i polazna tačka pohodnika duhovnog putovanja. Jednom riječju, dok ne bude ljubavi i želje, neće se načiniti niti jedan korak naprijed. Ne bude li čovjek želio sebi korist i dobro, neće ni kaniti da se popravi. Prvo se u čovjeku treba pojaviti pobuda da mora nešto preduzeti kako bi otklonio svoje nedostatke i manjkavosti, odnosno, u čovjeku treba zaživjeti misao da je šteta ostaviti tu božansku pticu zatvorenu u kafezu i ne dozvoliti joj da se vine put neba. Čovjek mora shvatiti da nije časno uzalud razdavati sve ovo Bogom dano blago.
Kao što smo već s obzirom na predočeno kazali, nije dovoljno samo znati, već je potrebno još i voljeti, i izgarati, i naprezati se, sve da bi se čovjeka izvelo na Pravi put i pripremilo za duhovnu borbu i vježbe, onako kako Kur’an kaže:
…U njoj su ljudi koji vole da se čiste, a Bog voli one koji se mnogo čiste. (Et-Tevbe, 108)
Izvor: Muhammed Reza Mahdevi Kani, Koraci ka samoizgradnji, svezak 1, (preveo s perzijskog: Samed Jelešković), Fondacija „Mulla Sadra“ u BiH, Sarajevo, 2011, str. 50-54.
[1] Dejlemi, I’lamu-d-din, Mu’esese-je Ali-l-bejt, str. 110; Usule Kafi, sv. 2, str. 232.
[2] El-esfar, sv. 9, poglavlje el-Tenasuh. Sadru-l-mute’ellihin smatra da se čovjek odvaja od ostalih životinja “natikijjetom” (sposobnošću razmišljanja i racionaliziranja) i sa ovog stanovišta svi ljudi spadaju u jednu vrstu. Međutim, ljudi se odvajaju jedni od drugih putem drugih njima svojstvenih vrsnih razlika koje proističu iz njihovih duhovnih osobina i odlika. Sadru-l-mute’ellihin ove osobine smatra za svakog čovjeka supstancijalnim, a ne akcidentalnim. Stoga, stvarna razlika između osoba ne leži u boji, izgledu, kvantitetu i kvalitetu, već upravo u tim karakternim svojstvima i osobinama koje čine lik njegove zbilje, a upravo je to čovjekov berzahski lik u kojem će se pojaviti na početku Onoga svijeta. Neki ljudi će se pojaviti u ljudskom liku, a neki u liku životinja, kao što su majmuni, svinje, krvoločne zvijeri i stoka. Moguće je da čovjek u različitim dionicama života ima različite likove te da se na Sudnjem danu pojavi u svim tim likovima; otuda i Mulla Sadraovo mišljenje da postoje različite vrste ljudi. Moguće je da jedan čovjek na svakom stepenu bitka bude jedne posebne vrste; a to da se smatralo da je čovjek jedna vrsta početnički je i površan sud koji je donesen na osnovi poređenja čovjeka sa ostalim životinjama u jednom općem pogledu, dok ustvari nije tako.
[3] Usul-e Kafi, sv. 2, str. 125, predaja br. 5; Tefsiru nuri-s-sekalejn, sv. 5, str. 83.
[4] Tefsiru nuri-s-sekalejn, sv. 5, str. 84.
[5] Misbahu-š-šeri’a, poglavlje 96.
[6] Do’a-je eftitah.
[7] Misbahu-š-šeri’a, poglavlje 96.