Kur’anski temelji odnosa muslimana i nemuslimana

Autor: dr. Džemal Bedevi

---

Treba na početku napomenuti da sami termin islam implicira da je mir osnova i norma odnosa muslimana i nemuslimana. Riječ islam izvodi se iz arapskog korijena (sl-m), čije opće značenje obuhvata koncepte “mir” i “pokornost”. Iz duhovne perspektive islam se može definirati kao postizanje mira kroz pokornost allahu (Bogu), ili stanje mira u pokornosti allahu. Na mnogo mjesta u Kur’anu i hadisu otkriva se da ovaj koncept mira obuhvata mir s Bogom, unutrašnji mir kao rezultat tog odnosa s Bogom, mir s ljudskim bićima, mir sa životinjskim svijetom, mir s vegetacijom i mir s ekološkim poretkom.[1] Za muslimane je ovaj “opći (generički) islam” srž svih poslaničkih učenja tokom ljudske historije. Ključni teološki i eshatološki kur’anski termini izvedeni su iz istog arapskog korijena (s-l-m). Jedno od Božijih imena/svojstava je Es-Selam, u značenju “Mir” ili “Izvorište mira”. Raj se naziva domom ili obitavalištem mira. Dok budu ulazili u raj, anđeli će pozdravljati vjernike pozdravom “mir neka je s vama”, istim pozdravom koji će razmjenjivati stanovnici Dženneta. To je također standardni pozdrav među muslimanima širom svijeta.[2] Mir također leži u središtu univerzalno prihvaćenih pet glavnih ciljeva (meqasid) Šerijata (temelja islamskog zakonodavstva): očuvanja vjere, života, (raz)uma, porodice, časti i imovine. Miroljubivi odnosi među ljudskim bićima obuhvataju različite opsege kao što su porodica, zajednica, društvo i ljudski rod općenito. To obuhvata odnose s braćom vjernicima u islamu i s ljudskim rodom općenito. Međutim, fokus ovog dijela rada je na univerzalnim konceptima i vrijednostima koje podupiru odnose između muslimana i nemuslimana. A u njih spada slijedeće:

1. Vjerovanje u Jednog Univerzalnog Boga (Allaha, na arapskom): Islam se temelji na vjerovanju da postoji samo jedan Bog[3] Koji je Univerzalni Stvaralac, Održavatelj i Njegovatelj svega postojećeg. Budući da je jedini stvaralac sveg ljudskog roda, to isključuje bilo koju ideju o mnogostrukim, konkurentnim stvoriteljima, od kojih svaki uređuje svoje stvoreno naspram drugih “bogova” i njihovog stvorenog. Allah je Jedan i nepristrasan prema Svojim stvorenjima. On daje svakome uključujući i one koji odbacuju vjeru u Njega, pa čak i one koji mu prkose. On brine za dobrobit svih i daje im mnogostruke prilike da mu se pokaju i okončaju stanje odrođenosti od kojeg pate oni koji Ga odbacuju ili Ga nisu svjesni. Ovo vjerovanje podrazumijeva da su sva ljudska bića jednaka pred Allahom u smislu njihove ljudskosti, bez obzira na osobita uvjerenja. Samo je Allah konačni sudija u pogledu “teološke ispravnosti” bilo koje osobe. Nijedno ljudsko biće ne smije biti ugnjetavano ili zlostavljano od strane drugih ljudskih bića zbog neke percipirane “teološke neispravnosti”.[4]

2. Jedinstvo i univerzalnost temeljnih učenja svih poslanika: Ta temeljna ili sržna poruka jeste mir u pokornosti Allahu; doslovce, islam. Prema Kur’anu, musliman mora prihvatiti, poštovati i vjerovati u sve Allahove poslanike, bez razlikovanja. Svi oni predstavljaju jedno bratstvo vjere, koje se vertikalno proteže uključujući mnoge generacije, a horizontalno obuhvata cijeli ljudski rod. U Kur’anu čitamo: …mi (muslimani) ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih (tj. Božijih poslanika) (2:285). Također u Kur’anu čitamo ajet: Mi objavljujemo tebi (Muhammede) kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega… (4:163). Nadalje u drugom ajetu stoji: On (Bog) vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: “Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte…” (42:13). Ovi kur’anski tekstovi isključuju ideju suženog ili ograničenog partijaštva (sektaštva) koje može voditi mržnji ili nasilju protiv zajednica koje sebe doživljavaju kao sljedbenike drugih poslanika.[5]

3. Univerzalno ljudsko dostojanstvo: Kur’an nudi mnogostrane razloge zbog kojih svako ljudsko biće mora biti poštovano i zbog kojih mu se mora osigurati dostojanstvo samim tim što je ljudsko biće, bez obzira na vjeru koju su on ili ona izabrali. Takvo poštovanje simbolizira način na koji Kur’an opisuje Allahovo stvaranje ljudskog bića u najljepšem obliku[6] i naredbu melecima (anđelima) da se poklone iz poštovanja prema Ademu[7]. Kur’an opisuje čovjeka kao Allahovog povjerenika na zemlji.[8] Allah je stvorio sve na Zemlji i Nebesima zarad ljudske vrste.[9] Svetost ljudskog života potvrđena je u Kur’anu: I ne ubijajte nikoga koga je Allah zabranio ubiti, osim kad pravda zahtijeva… (17:33). Kur’an potvrđuje Božiju objavu prijašnjim poslanicima da …ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao. (5:32). Pored svetosti života, u Kur’anu čitamo: Mi (Bog) smo doista darovali dostojanstvo potomstvu Ademovom… (17:70). Vidljivo je da je ovaj ajet inkluzivan i da obuhvata sve ljude bez obzira na njihovu religiju ili čak njihovo vjerovanje u Boga. Odbacivanje vjerovanja u Boga zasigurno će imati posljedice na Budućem svijetu. Međutim, Božije je pravo da odredi ove posljedice. Takve buduće odluke ne utječu na poštovanje ljudskosti svake osobe na Ovome svijetu. Naposlijetku, čovjek je slobodan činilac, i kao takav svako je individualno odgovoran pred Bogom za svoje vjerovanje i moralne izbore. Osoba se može smatrati odgovornom u ovom životu jedino ako takav neki moralni izbor narušava prava pojedinca ili društva, kao što je činjenje zločina ili kao što su djela agresije. Drugim riječima, nijedno ljudsko biće nema pravo dehumanizirati ili kažnjavati drugo samo zbog toga što potonji slijedi različitu religiju ili uopće ne slijedi nikakvu religiju. Ova vrijednost podrazumijeva da su miran suživot među sljedbenicima svih religija i poštovanje njihove ljudskosti ne samo mogući već obavezni i naređeni u Kur’anu.

4. Univerzalna pravda: Arapski izraz za pravdu je ‘adl, što znači “biti u stanju ravnoteže (ekvilibrijuma), biti skladan (izbalansiran).”[10] Taj balans je inherentan u kozmičkom poretku i ekologiji kao što je inherentan u duhovnim i etičkim vrijednostima. Kur’an upozorava na narušavanje tog balansa[11]. U okvirima tog šireg konteksta možemo razmatrati koncept pravde na način njene povezanosti s ljudskim odnosima zasnovanima na primarnim izvorima islama. Ukratko, taj koncept ima slijedeće karakteristike:

a) Pravda nije puka “politička korektnost” ili nešto što treba razvijati zarad čisto ovosvjetskih koristi. Za vjernika, to je Božanska naredba.[12]

b) Pravda je u središtu poslaničkih učenja.[13]

c) Pravda je univerzalni koncept koji se treba primjenjivati bez nepotizma, pa čak i prema “neprijatelju”: O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan… (4:134) O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite. (5:8)

Spomenuti koncept univerzalne pravde veže se za mir na najmanje dva načina:

• Nezamislivo je da se osigura pravi i trajni mir bez pravde. Ustvari, pravda ili pravedno postupanje preduslov je za mir.

• Oštetiti, progoniti bilo koju osobu ili boriti se protiv nje zbog njegovog/njenog vjerskog uvjerenja jedan je od najgorih oblika nepravde, koja je osuđena u primarnim izvorima islama.

5. Univerzalno ljudsko bratstvo: Obraćajući se cjelokupnom ljudskom rodu Kur’an kaže: O ljudi, Mi (Allah) vas od jednog čovjeka i jedne žene (jednog para) stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji je najbogobojazniji (ili ko je Allaha najviše svjestan). Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa (49:13). Ovdje se mora napomenuti da se ovaj ajet ne obraća isključivo muslimanima, već počinje inkluzivnim pozivom “O ljudi” (ili O ljudski rode), pozivom koji obuhvata sve. On podsjeća ljudski rod da pripadaju jednoj porodici s istim parom roditelja, i raznolikom porodicom kakva može biti. Ovo je podsjetnik da su različitost u jedinstvu i jedinstvo u različitosti mogući. Čovječanstvo je poput buketa cvijeća u kojem je svaki cvijet lijep na svoj način, dočim je kombinacija svih cvjetova i bogata različitost njihovih boja mnogo ljepša. Ovo deklamativno očitovanje u Kur’anu o općem ljudskom bratstvu izuzetan je osnov za mir između svih i među svima.

6. Prihvatanje pluraliteta u ljudskim društvima: I premda ideja o pluralitetu može izgledati kao neki relativno novi koncept, ona nije strana onima koji poznaju Kur’an. Kur’an sasvim eksplicitno podsjeća sve na to – da je Bog htio, On bi stvorio sav ljudski rod kao jedan narod (5:48, 11:118). Isto tako, Kur’an kaže – da je Bog htio, On bi učinio da svi ljudi budu vjernici (10:99). Ovo znači da je prisiljavati ljude da vjeruju u Boga suprotstavljanje Njegovoj naredbi o slobodnoj volji, koja uključuje činjenicu da će neki odbaciti vjerovanje u Njega. Konačna nagrada ili kazna za prihvatanje ili odbacivanje vjerovanja u Boga odgađa se do Sudnjega dana. Ova vrijednost sugeriše da se bude nepristrasno i da se prihvataju ljudi onakvi kakvi jesu, kao ljudska bića koja imaju pravo da biraju, koja su odgovorna svome Stvoritelju. Prihvatanje pluraliteta ne znači prihvatanje mnoštva konačnih istina, niti to onemogućava dijeljenje nečije vjere s drugima pa čak i njihovog pozivanja u nju. Pluralitet znači mirnu koegzistenciju s onima koji imaju različita vjerovanja i ubjeđenja.

7. Zabrana prisiljavanja u vjeri: Dijeljenje ili propagiranje vjere nije isto što i prisiljavanje u religiji. Kur’an vjernicima stavlja u obavezu da prenose poruku islama ljudima s kojima žive i da budu svjedoci ljudskom rodu: I tako smo Mi (Allah) od vas načinili (o muslimani) pravednu zajednicu da budete svjedoci (istine) protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok… (2:143). Da bi bili Allahovi svjedoci, to podrazumijeva i svjedočenje kroz dobra djela i dijeljenje onog za što neko vjeruje da je istina a što je korisno za cijeli ljudski rod. Neke zajednice koriste termin “konverzija” da označe potonji oblik ili formu svjedočenja. Kur’anski termin za takvo dijeljenje je da‘wah, što znači, doslovce, pozivanje. Sam termin znači da pozvani ima puno pravo da prihvati ili odbije taj poziv (ili pozivnicu). Prisiljavanje, prijetnje, podmićivanje, obmanjivanje, manipulacija i iskorištavanje ranjivosti pozvanog (kao što je glad ili bolest) nespojivi su s idejom “pozivanja”. Kur’an daje upute kako pozivati druge u islam. Pozivati treba na mudar i na najljubazniji način: Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na Pravome putu (16:125). U brojnim ajetima u Kur’anu prisiljavanje u religiju je zabranjeno: U stvarima vjere nema prisiljavanja (2:256), A ti (o Poslaniče) poučavaj – tvoje je da poučavaš, ti ih ne možeš natjerati (da vjeruju). A onoga koji glavu okreće i neće da vjeruje, njega/nju će Allah najvećom mukom mučiti (na Budućem svijetu). Nama će se oni, zaista, vratiti, i pred Nama će, doista, račun polagati. (88:21-26), kao i, Da je tvoj Gospodar htio, na Zemlji bi doista svi bili vjernici. Ta, hoćeš li ti onda da nagoniš ljude da budu vjernici? (10:99). Kur’an ne propisuje nikakvu kaznu za odbacivanje “poziva” za prihvatanje islama: A ako glave okrenu (od prihvatanja Allahove poruke, onda znaj da) Mi tebe nismo ni poslali da budeš njihov čuvar. Tvoja dužnost je samo da obznaniš (poruku) (42:48).

8. Univerzalna Milost: Suština islama i misije njegovog Poslanika sumirana je u slijedećem ajetu: A Mi smo te (Muhammede) kao milost svim svjetovima poslali (21:107). Kako bi otklonio bilo kakvu partikularizaciju ove milosti, poslanik Muhammed, a.s., objasnio je da milost nije biti milostiv prema nečijem drugu, već biti milostiv prema svima.[14] Također je objasnio: “Onaj koji nije milostiv prema drugima, ni prema njemu se neće postupiti milostivo.”[15] Razumljivo je da muslimani nisu jedini stanovnici Zemlje. Otuda se naredba da se bude milostivo odnosi na sve. Ustvari, milost se upražnjava također i prema životinjama i ostalim Allahovim stvorenjima.[16] Logičan plod ovog milostivog odnosa jeste ljubav prema ljudskom rodu kao prema osobama i srodnim časnim stvorenjima Allahovim, ograđujući se pri tome od njihovih pogrešnih vjerovanja ili čak odbacivanja Allaha. Ova ljubav svoju najveću formu pronalazi u tome da im se želi dobro i uputa. Ovo ne znači ljubav prema njihovim prijestupima ili njihovom odbacivanju vjerovanja u Allaha. To je ljubav i želja za njihovom uputom i dobrobiti u ovom životu i na onom koji će doći.

9. Univerzalna miroljubiva koegzistencija: Osnovno pravilo koje rukovodi odnosima između muslimana i nemuslimana je ono koje se tiče mirne koegzistencije, pravde i samilosti. Sljedeća dva ajeta ključni su ajeti koji otjelovljuju to opće pravilo: Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima (nemuslimanima) koji ne ratuju protiv vas zbog (vaše) vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – jer Allah zaista, voli one koji su pravični – ali vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protiv vas zbog (vaše) vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji (drugima) pomažu da budete prognani. Oni (među vama) koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu. (60:8-9). Ovi ajeti obavezuju muslimane da se prema onima s kojima koegzistiraju odnose pravično (qist) i dobročiniteljski (birr). Termin birr i njegove izvedenice isti su izrazi koji se koriste u Kur’anu i hadisu da se njima označi nečiji odnos s njegovim/njenim roditeljima. Takav odnos više je od ljubaznosti, budući da također podrazumijeva ljubav i poštovanje. Mnogi engleski prijevodi Kur’ana, kojima nedostaje bogatijeg značenja izvornog arapskog termina, prevode ovaj termin kao ljubaznost (kindness). Da bismo poboljšali ovaj prijevod, gore su dodati izrazi u zagradama (također ljubav i poštovanje). Termin qist preveden je kao “pravda”. Pravda je, međutim, bliži prijevod drugom arapskom izrazu ‘adl. Dočim, ‘adl se odnosi na davanje drugome njegovih/njenih prava, ni manje ni više. Neki učenjaci smatraju da kur’anski termin qist znači ići korak dalje od pravednosti dajući drugima više nego što se očekuje.[17]

10. Miroljubiv dijalog, posebice sa “Sljedbenicima Knjige”: Svih devet spomenutih principa odnose se na sve nemuslimane. Kur’an Sljedbenicima Knjige (židovima i kršćanima) daje jedan poseban status. Sami izraz kojim se označavaju razlikuje ih od drugih, poput Arapa idolopoklonika (98:1). To je pohvalno oslovljavanje jer prizanje da su njihove vjere, poput vjere muslimana, zasnovane na objavljenim knjigama ili svetim spisima. U svojim porodičnim i dijetalnim kodeksima, Kur’an daje posebnu pažnju “Sljedbenicima Knjige”. Naprimjer, musliman muškarac može oženiti vjernicu židovkinju ili kršćanku (5:5). Kur’an muslimane bodri da prakticiraju miroljubiv dijalog sa židovima i kršćanima: Reci: “O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!” Pa ako oni ne pristanu, vi recite: “Budite svjedoci da smo mi muslimani!” (3:64). Može se zapaziti da “neodazivanje” na ovaj poziv nije predstavljeno kao neki kažnjivi prijestup na ovom svijetu, te da je posljedica odbijanja da se prosto posvjedoči pokornost muslimana Allahu. Još jedan ajet u Kur’anu podstiče na miroljubiv dijalog i poziva sve da rade na izgradnji zajedničkog tla između muslimana i Sljedbenika Knjige. Kur’an muslimane podučava: I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, ali ne i s onima među njima koji su nepravedni – i recite: “Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste – jedan, i mi se Njemu pokoravamo” (29:46). Muslimani, kršćani i židovi ne dijele samo vjerovanje u Boga i Božansku objavu, oni također dijele vjerovanje u ljudsku odgovornost, posljedice dobrih i loših djela, moralna učenja i druge vrijednosti kao što su ljubav, mir i pravda.

Možemo zaključiti da spomenutih deset vrijednosti i principa predstavljaju čvrst temelj za miroljubiv odnos i koegzistenciju sa svima, bez obzira na njihov religijski izbor.

 

Izvor: Džemal Bedevi, Odnosi između muslimana i nemuslimana, s engleskog preveo Mirnes Kovač, El-Kalem: Centar za dijalog – Vesatijja, Sarajevo, 2013, str. 19-29.