Kur'an smo objavili vrijedne noći…
Kur'an smo objavili vrijedne noći…

Kur'an smo objavili vrijedne noći…

Bilal Hasanović


(Članak je preuzet iz časopisa Islamska misao, Revija za islamistiku, teologiju i informatiku, Starješinstvo islamske zajednice u SR BiH, Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo, avgust 1979., broj 9., godina I, str. 6-7.)

Uči, čitaj i proučavaj, u ime Allaha – Tvorca svega postojećeg… – prve su riječi uzvišene Objave, upućene Muhammedu, a.s., i cijelom čovječanstvu. U njima je naglašena iskonska potreba čovjeka za učenjem i novim saznanjima. Kur'an im daje prvorazredno mjesto, stavljajući ih u obavezu svim ljudima. I svi drugi ajeti kur'anske objave koja počinje dvadeset sedme noći mjeseca ramazana nose pečat nauke, obrazovanja i usavršavanja. Objava Kur'ana je, prema tome, uzvišeno Allahovo djelo kome je cilj „da nas izvede iz tmine na svjetlost“ (Kur'an). Zato je dolazak Božijih poslanika, a posebno Muhammeda, a.s., i objava Kur'ana, istinska Božija milost čovječanstvu – koje treba da prihvati i slijedi ovaj put.

Kur'an vodi svemu što je najbolje i najispravnije, putem koji daje punu garanciju duhovno-materijalne sreće i zadovoljstva.

Istorija svjedoči da su islamski narodi, dosljedno slijedeći Kur'an, njegove upute i propise, bili uzor drugim narodima. Zahvaljujući upravo njima i njihovoj kur'anskoj dosljednosti, nikla su mnogobrojna znanja i naučne discipline koje je zapad kasnije prihvatio, upotpunio i proglasio vlastitim vrijednostima. Islamski narodi su mogli, shodno Božijoj odredbi, napredovati i biti uzor drugima, sve dotle dok su Kur'an i hadis bili uzor i smisao njihovog života, dok je Kur'an bio riječ i praksa, a sunet put pravovjernih. Onog momenta, međutim, kada je Kur'an prestao biti vodilja njihovog života i kada je život poprimio tuđa i neislamska shvaćanja, islamski narodi su osjetili drastičnu stagnaciju na svim područjima života. Sunnetullah je ovdje došao do izražaja: „Ako napustite kur'anski put života, Allah će poslati drugi narod koji neće biti vama sličan“ (Kur'an). I zaista kur'anska vizija se ostvarila. Islamskim narodima su zagospodarili mnogobrojni neprijatelji i kolonizatori, da bi islamski svijet nekoliko stoljeća tavorio u bijedi, neznanju i duhovno-materijalnoj zaostalosti.

Kur'an traži da se o njegovim odredbama, preporukama i savjetima stalno razmišlja, kako bi uskladili svoj život sa njegovim uzvišenim načelima. Kur'an koji ti objavismo blagoslovljen je, da bi ljudi razmišljali o njegovim dokazima… Svaki kur'anski ajet nosi u sebi duboki smisao i poruku, pa se sa sigurnošću može reći da nema ni jednog životnog pitanja koje Kur'an nije dotakao i objasnio.

Objavljujući ti Kur'an, objasnili smo svaku stvar, kao uputu, milost i radost pravovjernim. Kur'an, prema tome, treba stalno učiti, proučavati i napajati se njegovim uzvišenim sadržajima koji imaju trajnu, neprolaznu vrijednost.

Posebnu pozornost, međutim, skrenućemo na dvadeset sedmu noć, lejletul-kadr, noć početka objave Kur'ana, kada je iskra vječne istine rasvijetlila srce i razum Muhammeda, a.s., i mnogih generacija njegovih sljedbenika, kada su uzvišene riječi Objave – „Allah je poslao svoga Poslanika s uputom i istinskom vjerom“ – postale smisao i sastavni dio života stotina miliona muslimana. I upravo prve riječi Objave za nas imaju vrhunsku vrijednost i značaj.

„Uči, čitaj i proučavaj u ime Allaha koji je sve stvorio“ najsvjetlija je poruka koju je čovječanstvo moglo dobiti od Allaha, dž.š. Ona nam otvara široke vidike i skrivene tajne. Ona nas uči nepoznatom. Ikre je mudrost, znanje, pravednost, dobročinstvo, poštovanje, ljubav, sve što je dobro i plemenito. Ono prožima cijeli Kur'an.

Naša prva saznanja o Kur'anu i životu treba da budu vezana za ovu misao. Prve riječi koje izgovaramo, poslije Bismile, treba da bude Ikre – uči, proučavaj u ime Allaha, Stvoritelja svega postojećeg. Ne u ime slijepe materije, idola, čovjeka, lažnih i prolaznih vrijednosti koje čovjeka u roba pretvaraju.

Ikre je, naprosto, nužnost i potreba života kako vjernika tako i nevjernika. Za prvog je to put do spoznaje apsolutne istine, do sreće; a za drugog put do dunjalučke egzistencije i življenja. Obojici je dat razum, da misle, da uče, da spoznaju, da istražuju, „a objektivni naučnik i dosljedni istraživač neminovno dolazi do spoznajne istine“ (Kur'an). Nije onda uopšte čudo što devedeset i šest odsto svih naučnika, vrhunskih utemeljivača svih prirodnih znanosti, bez kojih bi čovječanstvo bilo siromašnije za nekoliko stoljeća kulturnog i industrijskog napretka, čvrsto vjeruju u Allaha, vrhunaravnu i apsolutnu silu.