Nekada davno na jednom ostrvu živjela su sva osjećanja, vještine i pojave: Sreća, Tuga, Znanje te mnoga druga, uključujući i Ljubav. Jednog dana obznanjeno je da će ostrvo potonuti pa su svi sagradili brodove i napustili ga. Osim Ljubavi.
Jedino je Ljubav ostala. Željela je ostati do posljednjeg trenutka na ostrvu. Kada je ostrvo gotovo nestalo pod morem, Ljubav odluči potražiti pomoć.
Bogatstvo je prolazilo pokraj Ljubavi u svom velikom brodu, pa Ljubav reče: „Bogatstvo, bi li me povezao sa sobom?“
Bogatstvo je odgovorilo: „Ne, ne mogu. Mnogo je zlata i srebra na mom brodu. Nema mjesta za tebe.“
Ljubav je odlučila pomoć zatražiti od Taštine koja je upravo prolazila kraj nje u svojoj prekrasnoj lađi. „Taštino, molim te, pomozi mi!“
„Ne mogu ti pomoći, Ljubavi. Sva si mokra, možeš mi uništiti brod“, odgovorila je Taština.
Tuga se našla u blizini, pa Ljubav reče: „Tugo, povedi me sa sobom.“
„Oh…Ljubavi, tako sam tužna da mi je potrebno da budem sama!“, bio je odgovor Tuge.
I Sreća je prošla pokraj Ljubavi, ali je ona bila tako ushićena da nije ni čula da je Ljubav zove.
Iznenada začuo se glas: „Dođi Ljubavi, ja ću te povesti.“ Bio je to glas jednog od starješina.
Presretna što je pronašla spas, Ljubav zaboravi upitati kuda idu. Kada su stigli na suho, starješina koji ju je povezao otišao je svojim putem. Ljubav je shvatila koliko mu duguje, pa upita Znanje, drugog starješinu: „Ko mi je pomogao?“
„To je bilo Vrijeme“, odgovori Znanje.
„Vrijeme?“, upita Ljubav. „Ali zašto mi je Vrijeme pomoglo?“
Znanje se nasmiješilo i odgovorilo:
„Zato što je jedino Vrijeme sposobno razumjeti vrijednost Ljubavi.“
Izvor: http://www.kidsworldfun.com/shortstories.php
Prevod: A. Kadrija