Autor: dr. Samir Beglerović
Mjesec redžeb posjeduje svetost koja je bila uvažavana i poštivana i u predislamskome preiodu, u periodu neznanja (džahilijet). Uzvišeni Allah usadio je u srca ljudi svijest o svetosti ovoga mjeseca. Iako neupućeni, predislamski Arapi osjećali su posebnost ovoga i druga tri sveta mjeseca. Premda imaše iskrivljenu predodžbu o Allahovoj egzistenciji i manifestiranju, osjećaše da postoje neke granice koje niko ne smije prelaziti. Jedna od tih granica nalagala je proizvođenje i očuvanje, u trajanju od 29 ili 30 dana, zatišja u kojemu se »nije smio čuti zvuk željeza, gvožđa, čak ni ako ga proizvodiše halatke.«
El-Bejheki bilježi sljedeće riječi hazreti Aiše: »Redžeb je Allahov mjesec. Nazvan je Mjesecom zatišja (el-Esamm). U vrijeme džahilijeta (perioda prije islama) kada bi nastupio mjesec redžeb džahili bi ostavljali svoje oružje. Ljudi bi bili sigurni, sigurni bi bili putevi i sve dok je trajao ovaj mjesec ljudi se ne bi plašili jedni drugih.«
El-Kurtubi piše: «Misli se na tri sveta mjeseca koja svetim držaše svi Arapi. Allah je, direktno, u njihova srca usadio svetost tih mjeseci. U tome vremenu, Arapi nisu htjeli nikoga ubiti, ničiju krv proljevati niti ratovati. Štaviše, znalo se desiti da neki čovjek susretne ubicu svoga oca, djeteta ili brata ali, ako su sveti mjeseci već nastupili, ne bi ga ni na kakav način uznemiravao.
Ratovanja bi prekidali u tri vremenska perioda. U ta tri mjeseca koja dolaze jedan nakon drugoga, uživali bi u sjedenju, opuštanju i odmaranju. Negdje oko polovine godine, još jedan mjesec smatrali bi svetim, mjesec koji je odvojen od ona tri. Riječ je o mjesecu redžebu, mjesecu zatišja (el-Esamm), koji je nazvan Midr (mjesec u kojemu se neosvećuje proljevanje krvi).
Nazvan je el-Esamm jer se u tome mjesecu ne čuje zvuk predmeta, halatki, naparavljenih od željeza, gvožđa. Naziva se još i Munsilul-esinneti (pravilno je i Mensalul-esinneti) – odvajanje strijele od luka – jer bi u tome mjesecu vadili strijele iz lukova. Vjeronavjestitelj, alejhisselam, nazvao ga je Allahovim mjesecom (Šehrullah) tj. Mjesecom Allahovih ljudi. (Kurtubi, VI tom, uz tumačenje 97. ajeta sure Trpeza)
Allah Uzvišeni dao je da se za ovaj sveti mjesec veže jedan iznimno važan kako povijesni tako i hieropovijesni događaj. Riječ je o promjeni smjera okretanja muslimana.
Kao što je poznato, u prvo vrijeme poslanstva posljednjega Allahovoga poslanika Muhammeda, alejhisselam, muslimani su se okretali u smjeru Jerusalema, u smjeru Bejtul-Makdisa. Poslanik, alejhisselam, duboko u sebi ćutao je pritisak duše koji ga nagoniše često pogledati u smjeru Kabe. Kaba bijaše ispunjena kumirima (idolima) ali Poslanik, alejhisselam, težio je onome unutarnjemu – smislu postojanja Kabe, onome što ona simbolizira: jednosti i jedinstvenosti Allaha, Uzvišenoga.
Nakon činjena Hidžre, privremenoga napuštanja Mekke uslijed pritisaka idolopoklonika i maltretiranja muslimana, Poslanik, alejhisselam, obavljajući namaz sa prognanim muslimanima Mekke i domaćinima iz Medine, i dalje se okretao prema Bejtul-Makdisu. Ipak, njegovo srce i dalje ga natjerivaše često pogledati u smjeru Kabe. Tada stiže Objava:
Mi vidimo okretanje lica tvoga prema nebu!
I Mi ćemo tebe, sigurno,
okrenuti prema Kibli za kojom čezneš!
Zato okreni lice svoje prema Hramu Svetome!
I ma gdje god bili, okrenite svoja lica spram njega!
(Kur'an, sura Krava, ajet 144.)
Bilo je to u mjesecu redžebu.
Taberi, koji prenosi riječi Ibn Ishaka, te ez-Zamahšeri u svome tefsiru el-Keššaf, tom I, str. 101., tvrde da je naredba o promjeni smjera okretanja prilikom ibadeta (bogoslužja) došla u mjesecu redžebu. Rahmetli Nerkez Smailagić, u svome djelu Leksikon islama, str. 328., navodi da je naredba o promjeni kible došla ili u mjesecu redžebu ili u mjesecu šabanu.
Buhari bilježi da je naredba o promjeni došla nakon 16 ili 17 mjeseci življenja u Medini poslije činjenja Hidžre.
Darekutni prenosi slijedeće riječi od el-Bera'a: „Klanjali smo sa Poslanikom, a.s., nakon dolaska u Medinu 16 mjeseci prema Bejtul-Makdisu. Potom bi objavljeno: Mi vidimo okretanje lica tvoga prema nebu.“ U ovome je rivajetu, dakle, naglašeno da se radi o periodu od 16 mjeseci, bez sumnje.
Malik prenosi od Jahje, ovaj od Ibn Seida, a on od Seid ibn el-Musejjeba da je promjena kible bila dva mjeseca prije bitke na Bedru.
Ibrahim prenosi od Ishaka: „Bilo je to (naredba o promjeni kible) u mjesecu redžebu II god. H.“
Ebu Hatim prenosi od el-Bustija: „Muslimani su klanjali okrenuti u pravcu Bejtul-Makdisa tačno 17 mjeseci i tri dana. Dolazak u Medinu bio je u ponedjeljak, 12. noći mjeseca rebiul-evvela, a Uzvišeni Allah je naredio okretanje prema Kabi u utorak, polovinom mjeseca šabana.“ (el-Kurtubi, II tom, uz tumačenje 142. ajeta, sure Krava)
Premda neki učenjaci osporavaju, dobar dio muslimanskih učitelja smatra da je za mjesec redžeb vezana i sudbina Nuhovoga, alejhisselam, naroda, odnosno spas Nuha, alejhisselam, i jednoga dijela njegove porodice od Potopa. Tako bilježi Taberi: »Nuh, alejhisselam, ukrcao se na lađu prvoga dana mjeseca redžeba, postio je kompletan mjesec i vozio se na lađi do Dana ašure. Tada pristade lađa na Džudijju, pa taj dan isposti Nuh i oni što bijahu s njim.«
Izvor: www.znaci.com