U davna vremena živio je u Bagdadu neki mladić koji je od oca naslijedio veliki imetak. Mladić se svakojako provodio i trošio je svoje nasljedstvo kako je stigao, misleći da ga nikad neće potrošiti. Stariji i iskusniji ljudi uzalud su ga savjetovali da ne troši imetak uludo i na nepotrebne stvari – mladić nije obraćao pažnju na njihove savjete. Nije shvatao da je njegov otac taj imetak stekao s dosta muke i truda, i da nije pravo da ga on sad tek tako troši. Ali, ljudi, nažalost, obično lahko troše novac koji nisu sami zaradili i koji nije plod njihovog rada i napora. Kako bi naši stari rekli: Tuđu muku je lahko trošiti!
Uglavnom, mladić je samo trošio svoje nasljedstvo, a sam nije ništa radio niti je zarađivao. Prolazili su dani, mjeseci i godine, a novca koji je naslijedio preostajalo je sve manje. Jednog dana shvatio je da je potrošio sav novac – imao je još samo kuću i jedan mali vrt ispred kuće. Tek tad mladić je shvatio kako je naivan bio i znao je da su savjeti koje su mu davali stariji bili ispravni. Sad se kajao zbog svog nepromišljenog ponašanja, pa se kroz suze obratio Bogu:
O Bože, imetak mi dade, ali njega sad nije,
ako ga vratiti nećeš, neka smrt dođe što prije!
Nažalost, mnogi ljudi sjete se dragoga Boga tek kada ih snađe kakva nesreća i kad su u nekoj nevolji, a dok uživaju u Božijim blagodatima i koriste se Njegovim dobrima, nemarni su i zaboravljaju na Milostivog. Kad uživaju u sreći i blagostanju, ne sjećaju se Boga, a u nesreći i jadu sjete Ga se, mole da im pomogne i spasi ih. Zaista je istina da smo mi ljudi nezahvalna bića!
Uglavnom, ovaj mladić plačući je molio Boga: “O Gospodaru, zaista Ti se nisam zahvaljivao na blagodati koju si mi darovao, a sada sam zapao u nevolje! Molim Te da mi pomogneš i spasiš me siromaštva!”
Znamo da je Bog milostiv i milosrdan i da se odaziva Svojim robovima kad su u nevolji i traže pomoć od Njega, ma koliko da su prije toga bili nemarni i nezahvalni. Tako se naposljetku smilovao i ovom mladiću.
Danima i noćima mladić je upućivao dove, a jedne večeri zaspa s rukama podignutim na dovu i usni čudan san.
Zaspa, a u snu začu nepoznat, moćan glas:
“Blago je u Egiptu, tamo je tvoj spas!
U Egipat kreni prije već bude kasno,
Bog se smilovao na tvoje siromaštvo;
ondje na tebe čeka zakopano blago,
dug je put pred tobom – na kraju bit će ti drago!”
Kad se probudi, mladić pomisli: “Eh, kakav san! Sanjao sam da mi Božiji glasnik kaže da trebam poći u Egipat i pronaći ondje zakopano blago. Ipak, to je samo san, a glupo je vjerovati u snove…“
Naredne noći opet usni isti san, a ujutro je dugo razmišljao o tome. “Nikad mi se još nije desilo da dva puta sanjam isti san”, mislio je, “Možda mi se Bog zaista smilovao, možda je san istinit i zbilja me čeka zakopano blago. Ako opet usnijem isti san, poći ću u Egipat.”
I treće noći sanjao je potpuno isti san: u Egiptu, na mjestu koje je jasno vidio, zakopano je blago koje pripada njemu. Ovog puta mladić je bio siguran da ga je dragi Bog putem sna uputio kako da se izbavi iz nevolje. Odluči da proda sve stvari iz kuće kako bi imao novca za put, te se zaputi u Egipat.
Nakon dugog i napornog putovanja, umoran i iscrpljen, stiže u Egipat. Sad je još trebalo da pronađe ono mjesto koje je vidio u snu i provjeri da li je ondje zbilja zakopano blago. Bio je sretan što je napokon u Egiptu i iskreno je vjerovao da je njegov san istinit.
Pun nade i vjere u Egipat stiže,
nadao se da je svome blagu bliže;
na skrovitom mjestu da se blago krije
kamo ljudi nisu zalazili prije.
Kad stiže u Egipat, mladić shvati da je usput potrošio sav novac. Nije imao čak ni toliko da ode u karavansaraj i ondje prenoći. Pomisli da bi možda mogao ispričati nekome otkud i zašto je došao u Egipat, zatražiti nešto novca na zajam, pa vratiti kad nađe blago, ali znao je da bi se ljudi smijali takvoj priči. Razmišljao je: “A možda bih mogao sjesti na ulicu i prositi. Dobri ljudi će mi nešto udijeliti, a onda ću moći platiti prenoćište i nahraniti se. Ovdje me ionako niko ne zna, nemam se čega sramiti, a sutra ću potražiti svoje blago.”
Ipak, odustao je od te namjere. Bilo ga je previše stid prosjačiti, te zato zaključi da mu onda nema druge nego da provede noć napolju. “Šetat ću, uostalom, cijelu noć ulicama, i to je baš dobra prilika da upoznam grad”, mislio je.
Uskoro, međutim, osjeti silnu glad. Već drugi dan nije ništa jeo, a bio je veoma umoran i iscrpljen od dugoga puta. Malo porazmisli i shvati da će ipak morati prositi kako bi kupio sebi nešto za jelo. Zaključi da je najbolje da sačeka večer, onda će moći sjesti na ulicu i moliti prolaznike za nešto novca, a oni u mraku neće moći vidjeti koliko ga je stid. “Pokrit ću se preko glave svojim ogrtačem, i samo ću ispružiti ruku”, razmišljao je.
Stajao je na ulici, razmišljao dugo,
čas bi jedno pomislio, a čas opet drugo;
jednog trena mislio je: “Trpi svoju muku!”,
a onda bi pomislio: “Ipak pruži ruku!”
Jadni mladić šetao je čitav dan ulicama i razmišljao šta da čini, sve dok se polahko nije počelo smrkavati. Našao je prikladno mjesto, sjede ondje i poče prositi. Dugo je sjedio ispružene ruke, ali niko mu nije ništa udijelio. Mladić nije znao da je sultan naredio da se nakon jacija-namaza niko ne smije zadržavati na ulici, da ljudi moraju biti u svojim kućama, a svako ko se noću zatekne na ulici bit će uhapšen i kažnjen.
Sjedio je na ulici tužan, gladan i umoran, kad osjeti nečiju ruku na svom ramenu. Na trenutak pomisli da mu se Bog smilovao i poslao nekoga da se pobrine o njemu: “Sigurno je neki dobar čovjek shvatio da sam stranac ovdje, pa mi sad želi pomoći, nahraniti me i ponuditi mi prenoćište.”
Okrenu se i shvati da pred njim stoji zapovjednik noćne straže. Visok i snažan čovjek pod oružjem gledao je mrko mladića i pitao se ko je on i šta uprkos zabrani radi noću na ulici. Iza njega stajalo je još nekoliko stražara, te odmah stadoše tući sirotog mladića. Udarci su pljuštali po njemu onako umornom i iscrpljenom. Pokušavao im je objasniti ko je, otkud i zašto je došao, ali stražari mu nisu dopuštali da govori.
Nekoliko noći ranije neki lopovi opljačkali su nekoliko dućana, i zato je sultan naredio da niko ne smije noću izlaziti na ulicu. Mladić nije znao za to, a stražari su bili sigurni da je svako ko se noću zatekne na ulici sigurno lopov. Zato su tukli mladića bez milosti, i uzalud je bilo njegovo zapomaganje. Zapovjednik straže vjerovao je da svako zna za sultanovu naredbu, a lopov, kad bude uhvaćen, svakako neće tek tako priznati da je zaista lopov.
Dok su ga stražari tukli, mladić je zapomagao i vikao: “Smilujte se, tako vam Boga, ja nisam lopov! Sve ću vam objasniti, prestanite me tući!”
Zapovjednik straže naposljetku se sažali, naredi da prestanu tući nesretnog mladića, pa mu se obrati: “Ako nisi lopov, šta onda noću radiš na ulici?”
“Vjerujte mi, nisam lopov! Pogledajte me, zar vam ja ličim na lopova!”, kroz plač je govorio mladić. “Stranac sam ovdje, došao sam iz Bagdada. Imam nekog posla u Egiptu, i zaista nisam znao da se noću ne smije biti na ulici. Putujući ovamo potrošio sam sav novac, umirem od gladi, a ovdje ne poznajem nikoga. Htio sam prositi, ali bilo me previše stid. Uostalom, da sam zaista lopov, zar mislite da bih sjedio ovdje na ulici i čekao da se pojavite?! Da sam lopov, zar bih bio gladan i ovako iznuren?!”
Zapovjednik straže upita ga zašto je došao u Egipat, pa mladić sve potanko ispriča. Kad sasluša mladićevu priču, zapovjednik straže stade se iz sveg glasa smijati, pa, držeći se od smijeha za stomak, reče: “Budalasti lopove, smisli barem neku laž u koju se može povjerovati!”
Mladić se kleo da je rekao istinu, ali zapovjednik straže nije mu vjerovao: “Zaboga, pa ne misliš valjda da smo tolike budale da povjerujemo u takvu priču?! Zar je moguć da neko bude toliko glup da zbog sna proda sve što ima i zaputi se čak iz Bagdada u Egipat, vjerujući da ga ovdje čeka zakopano blago?!”
Stražari onda odvedoše mladića u tamnicu, a sutradan ga izvedoše pred sultana. Mladić ispriča sultanu sve o sebi i objasni zašto je došao u Egipat. Sultan je bio milostiv i pošten čovjek, a posebno je imao dara da ocijeni ljude. Osjećao je da mladić, koliko god njegova priča bila nevjerovatna, ipak govori istinu. Sultan se onda obrati stražarima: “Zašto ste pretukli ovog jadnog nedužnog mladića?! Zar nije bilo očito da je stranac! Zar bi pravi lopov sjedio noću na sred ulice i čekao kad će naići straža!”
On nije iz bande što je noću krala,
to je samo jedna naivna budala!
A onda sultan reče mladiću: “Zar bi pametan čovjek zbog sna, makar se taj san triput ponavljao, rasprodao svoj imetak, ostavio svoju domovinu i zaputio se u tuđinu?! Ti kao da nemaš ništa u glavi! Postoji li iko na ovome svijetu ko se obogatio zahvaljujući snu! I ja sam nekoliko puta sanjao da me na jednom dalekom mjestu čeka zakopano blago, ali nisam bio tolika budala da povjerujem u san.”
Nekoliko noći sanjao sam stalno:
u Bagdadu čeka me blago zakopano;
i kuću bih mogao opisati jasno
pred kojom se krije silno blago krasno.
Isti san sam sanjao skoro svake noći,
al’ ne htjedoh zato u tuđinu poći!
Slušajući sultana kako opisuje kuću koju je sanjao, mladić pomisli kako je ta kuća posve ista kao kuća njegovog oca u Bagdadu. Sultan na kraju reče: “Da, sanjao sam, dakle, mnogo puta da se ispred kuće u Bagdadu koju sam ti opisao, u vrtu ispod jednog suhog stabla, krije silno blago, ali nije mi na pamet padalo da povjerujem u san i pođem u Bagdad. Zato, vrati se u svoju zemlju, započni novi život među svojim prijateljima i prođi se snova o zakopanom blagu.”
Mladiću je odjednom postalo jasno da je kuća iz sultanovog sna upravo njegova kuća, a u vrtu ispred kuće zbilja se nalazilo staro i osušeno stablo. Onda se mladić pokloni pred sultanom i reče: “Zahvaljujem na ukazanoj milosti. Vraćam se kući i sad znam da sam našao baš ono što sam tražio.” Sultan ga pogleda sažaljivo, bilo je jasno da je uvjeren kako je mladić skrenuo s pameti, ali momku to sad nije bilo važno. “Neka misli o meni šta god hoće, važno je da će se moj san ostvariti”, pomisli.
Sultan dade mladiću nešto novca da mu se nađe usput, i ovaj sav sretan krenu nazad kući u Bagdad. Cijelim putem pjevao je od sreće i nije skidao osmijeh s lica. Čim stiže kući, posiječe staro stablo u dvorištu, i ispod njegovog korijenja nađe sanduk pun zlatnika. Bilo je tu puno više novca nego u očevoj ostavštini koju je onako proćerdao. Mladić je sad bio jedan od najimućnijih ljudi u Bagdadu.
Ipak, iz svega što mu se desilo izvukao je pouku. Odlučio je dio novca uložiti u trgovinu, postao je trgovac i nastojao je poštenim radom i sam nešto zaraditi. Nije više, naravno, trošio novac u besmislice, a u znak zahvalnosti Bogu do kraja života bogato je pomagao sirotinju, škole i sirotišta.
Izvor: Dželaluddin Rumi Mevlana, Kazivanja iz Mesnevije, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2011., preveo i prilagodio: Muamer Kodrić, str. 84-90.