Svi smo mi svjedoci toka vremena. Jedna za drugim dočekujemo i ispraćamo proljeća, ljeta, jeseni, zime, godine. Nezaustavljivo hodi vrijeme po svojim utrtim stazama, u kojima promjena nema. Svjedoci smo zbivanja u kojima vrijeme odnosi pobjedu.
U proljeće bujaju sokovi života. Budi se priroda, ustaje, obnavlja se zelenilo, cvijeće, behari, mirisi, zujanje pčela, cvrkut ptica. A u jesen sve zamire, spušta se san, sve odlazi na počinak. Iz godine u godinu, s tokom vremena, rađa se i zamire život u prirodi. Nezaustavljivo, uporno, tako uporno, da se čak i stijene drobe, nestaju, tako uporno da gasnu zvijezde koje su milionima godina sjale, tako uporno, da nestaju i umiru čitavu svjetovi u svemiru. I mi ljudi prolazimo. Niko, osim Allaha, dž.š., ne može spriječiti ili zaustaviti naš hod prema kraju.
Grobovi, srušeni gradovi, nestale civilizacije su nijemi svjedoci svega što se zbivalo u prošlim stoljećima i milenijumima. Oni su isto tako i vjesnici našeg budućeg nestajanja.
Sve što je na Zemlji prolazno je, ostaje samo Gospodar tvoj, Veličanstveni i Plemeniti, pa koju blagodat Gospodara svoga proičete?! (Kur'an, 55:26-28)
Kada se nebo rascijepi, i kada zvijezde popadaju, i kada se mora jedna u druga uliju, i kada se grobovi ispreturaju, svako će saznati šta je pripremio, a šta propustio. (Kur'an, 82:1-5)
Brate moj, sestro! Znaj, sigurno će čovjek jednog dana nestati sa lica zemlje. Iza toga će stati pred svog Stvoritelja Allaha, dž.š. Sve nam oko nas govori o smrti, kao neminovnoj istini. Smrt gledamo svaki dan, slušamo o njoj svaki dan. Svuda oko nas ljudi umiru. Pročitao sam na jednom starom nišanu:
„On, Allah je vječni Tvorac!
O, posjetioče moga groba, razmisli o mome stanju. Ja sam jučer bio ono što si ti danas, a sutra ćeš ti biti ono što sam ja danas.“
Na jednom drugom nišanu sam pročitao:
„Od valova sudbine niko se ne može spasiti, jer svako mora ispiti čašu smrti i u vječnost otići.“
Allah, dž.š., je rekao:
Svako živo biće smrt će okusiti. Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se povratiti. (Kur'an, 21:35)
Smrtne muke će zbilja doći – to je nešto od čega ne možeš pobjeći.
(Kur'an, 50:19)
Mi zaista dajemo život i dajemo smrt, i sve će se Nama povratiti.
(Kur'an, 50:43)
Čovjek postaje od zemlje i opet postaje zemlja.
Evo jednog istinitog događaja kao važne pouke života. U jednoj bici, prije nekoliko stotina godina, tri vojnika, teško ranjena, sklone se pred neprijateljem u podrum svoje tvrđave. Neprijatelj je pobijedio, a oni u podrumu sačuvanom, ali prekrivenom ruševinama umriješe. Vrijeme ih je prekrilo zaboravom. Početkom ovog stoljeća, prilikom arheoloških otkopavanja tvrđave, u podrumu su pronađena tri kostura. Dva su bila u sjedećem položaju oslonjena na zid, a jedan u ležećem položaju. Uz očuvane kosture stajale su hrpice praha. To je ostalo od vojnika. Nekad živi ljudi puni života i nadanja, puni snage, pretvoreni su u prah.
Kad bi ljudi, samo, više razmišljali o smrti i bliskom susretu s njom! Kad bi razmišljali da moraju jednog dana umrijeti! Ali na žalost mnogi ne razmišljaju. Bježe od misli, koje ih zbunjuju. Kao da zatvaraju oči pred istinom i činjenicama, koje su tu pred nama i svuda oko nas.
Mladi čovječe! Sada u tebi buja proljeće života, ali treba znati da iza proljeća sigurno dolaze ljeto i jesen. U jesen lišće umire i opada. A u jesen naših života mi, ljudi, umiremo. Ovo saznanje treba da prožima ljudsko biće sve dok ne prodre i u najmanji atom života. Sa mišlju o kratkotrajnosti života i sigurnoj smrti treba ići kroz život. To traži vjera, a to traži i razum. Sa tim saznanjima treba podsticati naša nastojanja za ozbiljnijim i duhovnijim životom, da bismo se sa tim plemenitim i velikim težnjama pripremili za najveći dan u životu svakog čovjeka – dan susreta sa dragim Allahom, dž.š. A za taj susret, na Dan konačnog suda, pripreme treba da počnu odmah na početku života, u najranijoj mladosti i da traju sve do smrti.
Jednog dana kada smrti čas dođe čovjek dobrih nastojanja staće mirno pred svog Stvoritelja, dž.š. Stajaće mirno, jer je živio plodonosan i koristan život, duša će zasjati kao najljepša i najsjajnija zvijezda, tako da će se i sam zapitati: „O Bože moj, zar ovo svijetli moja duša, zar je ova svjetlost odsjaj mog prošlog života?“ Pred njim će se otvarati kapije dženneta i slušaće riječi meleka: „Mir i Spas!“
Za ljepotu tog časa, za divan susret sa Allahom Velikim, zaista je vrijedno živjeti poštenim i časnim životom.
Mladost je najljepše doba života. To je doba energije, snage, snova, napora i nastojanja. Mladi ljudi plemenitih namjera lijepim djelima će ukrašavati to prelijepo cvijetno, sunčano doba svog života. Neće dozvoliti da prođe uzalud. A mladost, kao i čitav život, brzo prolazi. Kada naiđe starost, uzalud su žalbe i tugovanja. Da bi čovjek do jeseni svoga života postigao visoke stepene duše, već od ranog proljeća svoje mladosti treba da djeluje.
Rečene su drevne mudrosti:
„Sij da bi mogao žnjeti.“
„Radi u mladosti da bi u starosti mogao uživati plodove svoga rada!“
Pitali su nekog devedesetogodišnjaka kako mu je prošao život. Evo šta je rekao: „Kao da sam ušao na jedna vrata, a izašao na druga. Sve je bilo kao tren.“
Da bi njiva u jesen dala plod treba je u proljeće obraditi i zasijati. U primorju postoji biljka koja tek svake stote godine procvjeta. Čitavo stoljeće ona se priprema za taj veliki čin – procvat. To su prekrasni cvjetovi pred čijom ljepotom čovjek ostaje zadivljen. Stotinu godina u velikoj tajni, Voljom Božijom, ona sprema divan poklon ljudima. Kako bi bilo lijepo kad bi svi mladi ljudi bili kao ova biljka i radili kroz čitav život dobro, čestito, plemenito, da na kraju svog života daruju plod svojih nastojanja – prekrasan cvijet, svijetlu čistu dušu. Za taj dar treba vjerovati, htjeti, truditi se. Spominji često Allahove riječi upućene svim ljudima:
I reci: – Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici i vi ćete biti vraćeni Onome koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavijestiti. (Kur'an, 9:105)
Treba sagraditi nerazrušive, sigurne mostove dobra. Preko kaljuža i močvara zla, da bi pobjeđivalo sve ono što je pošteno i pravedno. U toj pobjedi čovječije srce se bogati svjetlom kao što se zemlja pri vedrom nebu bogati blagodarnim sunčanim zracima.
Na časnom putu ka savršenstvu duše ne smije biti umora ili zastoja. Uvijek treba težiti višem i višem sve do najviših granica koje je Allah dž.š. odredio.
Mudro je rečeno „Budi uvijek nezadovoljan onim što si, jer tamo gdje si postao zadovoljan, tamo ćeš i ostati.“ Znano je: Iza truda dolazi velika nagrada. Zato je savjet mladom čovjeku dobre volje i dobrih želja:
– Ne budi proljetni dan bez sunčanog sjaja!
– Ne budi gorski potok bez bisernih kapi i bistrog toka!
– Ne budi mladost bez najljepših ideala, bez prekrasnih težnji, bez truda da postigneš savršenstvo svoje duše!
Sada na kraju ove skromne pouke o pravom putu, koji vodi apsolutnoj sreći, miru i spasu na oba svijeta, želio bih te pitati: Da li ćeš razmišljati o plemenitim nastojanjima dobrih ljudi? Da li ćeš razmišljati o najvišem ljudskom cilju? Da li je možda i u tvome srcu počela sazrijevati odluka da usavršiš plemenite ćudi i da postigneš savršenstvo svoje duše? Da znaš kako bi se samo meleki radovali tvojoj dobroj odluci, slavuj u svojoj pjesmi, proljetni cvijeti u svom radosnom cvatu, pa i gorski potok u svom veselom žuboru. S tom odlukom, na najljepšem putu čeka te najveća nagrada: milost Allaha, dž.š., i spas od džehennemskog zla. Budi siguran: za tu nagradu prekrasno je i vrijedno živjeti.
A onima koji su se Allaha bojali reći će se: – Šta je objavljivao Gospodar vaš? – Dobro! – odgovoriće. Oni koji čine dobra djela imat će još na ovom svijetu lijepu nagradu, a onaj svijet je sigurno, još bolji. O, kako će boravište onih koji su se Allaha bojali divno biti:
Edenski perivoji u koje će ući, kroz koje će rijeke teći, i u kojima će sve što zažele imati. Tako će Allah one koji Ga se budu bojali nagraditi,
One kojima će meleki duše uzeti, a oni čisti, i kojima će govoriti: – Mir vama! Uđite u džennet zbog onog što ste činili! (Kur'an, 16:30-32)
Za hod na pravom putu, za doseg najveće nagrade, za mir i sreću u duši treba moliti Allaha, dž.š. Zato neka trajno budu riječi naših srca:
Molim Allaha da me zaštiti od prokletog šejtana!
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!
Blagom i Milostivom! Vladaru Sudnjeg dana! Samo tebe obožavamo i samo od Tebe pomoći tražimo! Uputi nas na pravi put! Put onih, kojima si darovao Svoje blagodati, a ne na put onih na koje si se rasrdio, niti onih koji su zalutali!
(Kur'an, El-Fatiha)
Izvor: Ismet U. Šehibrahimović, Snagom vjere do savršenstva duše, El-Kalem, Sarajevo, 1990, str. 150-155.