Naši paradoksi: Visoke zgrade, niska tolerancija, široki autoputovi, ali uski pogledi. Trošimo više, ali imamo manje. Sve više kupovine, sve manje radosti. Imamo velike kuće, ali male familije, više komfora, manje vremena,…
…više obrazovanja, ali manje razuma, više znanja, ali manje razumijevanja, više eksperata, ali više i problema,……više medicine, ali manje zdravlja.
mnogo pušimo, mnogo pijemo i izgledamo sve neodgovorniji. Suviše malo se smijemo, brzo se uzbudimo, u krevet idemo suviše kasno, ustajemo umorni, suviše malo čitamo, previše gledamo TV, suviše rijetko se odmaramo. Umnogostručili smo naše posjede, ali istinske vrijednosti reducirali. Suviše govorimo, rijetko živimo, a često mrzimo. Znamo kako čovjek zarađuje za život, ali više ne znamo kako čovjek živi.
Stigosmo i na Mjesec, ali sve rjeđe na susjedjska vrata. Osvajamo Svemir, ali ništa ne znamo o duši. Pravimo velike stvari, ali ne bolje. Trudimo se da zrak očistimo, ali duše da zaprljamo. Naučili smo da razbijemo atome, ali ne i naše Predrasude. Pišemo više, a znamo sve manje, planiramo više ali postižemo manje. Naučili smo da budemo brži, ali ne i strpljivi. Pravimo kompjutere koji pamte sve više informacija, ali sve manje međusobno komuniciramo. Živimo u vrijeme brzog jela i loše probave, velikih ličnosti i sitnih duša, lakih profita i loših odnosa.
Ovo je vrijeme visokih familijarnih prihoda i razvoda, ljepših kuća, i razorenih domaćinstava. Ovo je vrijeme brzog putovanja, pelena za jednokratnu upotrebu, morala za jednokratnu upotrebu, odnosa za jednu noć i gojaznosti. Vrijeme pilula, koje sve mogu: smiriti nas, a čak i trajno nas uspavati. Vrijeme u kome je bitnije što imaš u izlogu nego u radnji, Ne zaboravite pokloniti više vremena onima koje volite jer s njima nećete uvijek biti. Kaži lijepu riječ nekome tko te gleda odozgo sa oduševljenjem, jer ova mala stvorenja uskoro će odrasti i otići. Daruj čovjeku pored tebe jedan topli zagrljaj, jer to ti je rijetko bogatstvo koje dolazi od Srca i ništa ne košta.
Kaži dragom biću, „volim te” i pri tom misli tako.
Nađite vrijeme da razgovarate, da dijelite kroz razgovor sve ono što vam je zajedničko – jer život se ne mjeri po broju udisaja nego po broju trenutaka koji su nam oduzeli dah. Kažu da je ovaj tekst napisao George Carlin u povodu smrti njegove žene, .
Njegova želja je bila da sve ove riječi ostave nekog traga na naše živote. Mountain of China I ne zaboravi: Carpe diem… – Iskoristi Dan!!!!