Kada dani postaju sve kraći i kraći, a noći sve hladnije i hladnije, maleni Frogi postaje veoma umoran i pospan. Taman kad se pripremao da se prekrije mekanim riječnim blatom, začuo je iznenadan poziv upomoć.
Frogi je odmah skočio tamo odakle su se čuli jauci koji su postajali sve glasniji svakog trenutka. Odjednom, ugledao je patku na sredini rijeke. Zapela je nogicama za plastičnu vrećicu i bila je zapetljana u gustom granju. Pokušala se osloboditi na sve načine, ali što je više pokušavala, bila je sve više zapetljana. Bila je potpuno uznemirena. Dozivala je upomoć.
Najprije je vrabac sletio i pokušao joj pomoći, ali s obzirom na to da je on mala ptica, nije uspio osloboditi patku.
„Žao mi je, ali ja ne volim vodu. Nekada se kupam u malim barama, ali više volim letjeti zrakom. Ako želiš, mogu u letu potražiti pomoć za tebe.“
Patka je bila veoma razočarana i uz glasan uzdah je rekla:
„Pravi prijatelji više ne postoje. Šta mogu sada učiniti? Sama sam usred ove okrutne i nemilosrdne rijeke.“
Frogi je čuo šta je patka rekla. Zagrijavao se u blizini, a onda je doplivao do patke i rekao:
„Dokazat ću ti da to nije istina. Ja se ne bojim vode, plivam veoma dobro. Pogledat ću gdje su se tvoje noge zapetljale i ukoliko bude potrebno otići ću po pomoć, jer znaš kako kažu – snaga leži u brojnosti.“
Frogi je pokušao osloboditi patku na sve moguće načine, ali nije mogao to uraditi sam. Otplivao je nazad po svoje prijatelje i nakon nekog vremena konačno su uspjeli osloboditi patku. Bila je presretna i otplivala je ka obali, ali je vidjela da ne može hodati. Uplašila se da je možda slomila nogu.
Frogi ju je tješio:
„Ne budi tužna. Noge se ne lome tako lako. Jedino ako si zaista osjetila da kost puca! Jesi li čula da puca?“
Patka je odmahnula glavom, a Frogi ju je potom pitao:
„Da li sada vjeruješ da prijatelji postoje? Prijatelj te spasio i utješio kada si bila u nevolji. Znam da ćeš vrlo brzo ozdraviti i da će sve biti uredu, a ja sada moram ići.“
Patka je bila veoma sretna jer je u svojoj nesreći pronašla toliko prijatelja.
„Moj dragi Frogi!“ uzviknula je i sagnula se da ga poljubi. Upravo u tom trenutku začula je užasnu vrisku iznad glave:
„Ne pomišljaj da poljubiš tu žabu! Zar ne vidiš kako je čudna, ima buljave oči i zelenu odjeću. Nikad prije patke nisu bile prijatelji sa žabama! I tako će i ostati! Zabranjujem ti da se gegaš oko te zelene kreketuše!“
Bio je to ujak Drejk, koji je bio u prolazu. Mnogi su ga zvali „gunđalo“, jer je često zabadao svoj kljun tamo gdje ne treba. U svom životu nikada nije uradio ništa korisno, a ponašao se kao da sve zna i sve razumije. Pogledao je Frogija veoma ružno. Frogi se osjetio uvrijeđenim, otišao je da se sakrije među riječnom travom i tužno je zakreketao:
„Pomagao sam patki, a umjesto zahvalnosti dobijam uvrede. Ipak, ja sam ponosan na činjenicu da imam dobro srce. Hrabrost se ne mjeri ljepotom izvana. Najbitnije je da budemo dobri i suosjećajni prema našim komšijama. Te osobine mi ne nedostaju! Pa šta ako imam buljave oči i zelenu odjeću!“
„Njami, njami. Znaš, zelena salata je zelena i to je najbolja hrana na svijetu. Veoma je ukusna i puno bolja od žute ili crvene“, reče mali puž koji je tuda prolazio. „Ja sada žurim. Moram da se sakrijem od hladnoće i udobno se smjestim u svoju toplu, lijepu kuću.“
„Upravu si! Ja sam također u žurbi. Moji prijatelji su se vjerovatno već zatrpali u riječnom pijesku i spavaju“, zakreketa Frogi i odskakuta brzo prema svom domu.
Izvor: Darinka Kobal, Priče ispod pokrivača, Studio Moderna d.o.o., Sarajevo, 2012.