On je bio tako dobar prijatelj. Kada bih ga pozvala, došao bi. Kada bih bila tužna zbog loše ocjene, on bi me gledao svojim krupnim smeđim očima kao da se pita šta mi je, a potom bi mi se počeo umiljavati. Kad bi primjetio da sam neraspoložena, počeo bi lajati i pokušavati mi lizati ruke. On je bio moj pas Bogda. Uvijek bi trčala kući iz škole, jer sam znala da me to preslatko lice očekuje na kapiji. Kada bi me vidio počeo bi lajati i trčati ka meni kao da mi govori – Nedostajala si mi gdje si do sad! Njegove male uši bi čule čak i kad bih pokušavala tiho da prođem kraj njega dok spava. Tada bi ustao i ja bih ga počela maziti po njegovom mekanom krznu. Uvijek bi mu nešto donosila, pa bi on svojom njuškom njuškao po mojoj torbi i rukama.
Kad bih ga sušila poslije kupanja on bi bježao od fena kao da je htio reći – Sunce je jako, osušit ću se sam. Jednog dana kada sam se vratila iz škole nije više bilo tog lajanja u kojem su se krile stotine pitanja. Nema više tog lijepog pogleda i njegovog njuškanja po mojim rukama i torbi. Odnijeli su ga.
Kasnije sam čula da ga je neko ukrao, a ja i dan danas vidim pred sobom te slatke oči koje su me tješile dok sam bila tužna. I dalje čujem njegovo lajanje koje me dočekivalo na kapiji. On će meni ostati zauvijek u lijepom sjećanju, iako svaki dan molim Boga da mi ga vrati.
Eto, to je moj najbolji prijatelj.
Pisala: Amina Škrijelj