Živio je nekad slijepac i bio je sretan sa svojom familijom – suprugom i sinom, kao i sa jednim dobrim prijateljem. Jedina stvar koja mu je smetala je bila tama u kojoj je živio. Poželio je da vidi svjetlo i stvari i osobe koje su ga činile sretnim.
U njegovo selo je došao poznati ljekar, i on ga je otišao upitati za lijek koji će mu pomoći da ponovo progleda. Ljekar mu je dao neke kapi i uputio ga kako ih koristiti, i upozorio da mu se vid može vratiti iznenada, u bilo kom momentu. On je počeo koristiti kapi premda niko osim njega nije vjerovao da će mu zaista i pomoći.
Međutim, jednog dana, dok je sjedio u vrtu, iznenada je ugledao svjetlost. Presretan je potrčao svojoj ženi, ali zatekao ju je kako ga vara sa prijateljem. U nevjerici je otišao u drugu sobu i ugledao sina kako krade stvari iz njegovog ormara. Onda je vrisnuo: „Ovo nije doktor, ovo je prokleti čarobnjak.“
Nakon toga je u nervozi izbo svoje oči kako bi se vratio sreći u kojoj je uživao dok je bio slijep.
(Pouka ove tužne priče jeste da trebamo prihvatiti ono što nas je zadesilo u životu, jer izreka kaže kako trava s druge strane nije uvijek zelena.)
Psihološka zabrinutost je gora od tjelesne bolesti.
Izvor: Aid Al-Karani, Možeš biti najsretnija žena na svijetu, ILUM d.o.o., Sarajevo, 2007., preveo mr. Haris M., str. 84.