U davna vremena živio je jedan čovjek koji je imao veoma lijepu bašču. Njegova bašča je uvjek bila puna svakojakih ptica divnoga pjeva, te je bilo pravo zadovoljstvo sjesti pod kakvo stablo, gledati ptičice kako skakuću po granama i slušati njihov cvrkut. I ovaj baščovan često bi tako sjedio u bašči, naslađivao se voćem i slušao ptičiju pjesmu.
Jednom se dosjeti da postavi zamku i uhvati pticu. U tom naumu i uspjede. Žudeći za slobodom ptičica ponudi baščovanu pogodbu. U zamjenu za slobodu dat će mu tri savjeta. Baščovan pristade.
Mudra ptičica reče da će mu prvi savjet dati dok je još u njegovim rukama, drugi kada ode na vrh svoje kućice, a treći kada ode na svoje stablo.
Prvi savjet ptičice je bio da nikad ne vjeruje u nemoguće. Baščovan shvati da ptičica ima pravo. Pusti je iz ruku i ona odletje na vrh svoje kućice. Tada ptičica reče i drugi savjet – nikad ne žali za izgubljenim. Kada sletje na drvo, daleko od baščovanovih ruku, ptičica mu reče da je velika budala. Ljutit zbog uvrede upita pticu zašto misli da je budala. Ona mu reče kako ona u sebi ima dragulj velike vrijednosti koji bi mu osigurao da živi bogato čitav život.
Baščovan na te riječi briznu u plač, očajan zbog izgubljene prilike. Vidjevši to ptičica mu reče kako je on već zaboravio savjete koje mu je prethodno dala. Reče mu da je povjerovao u nemoguće samim time što je pomislio da u njoj tako malenoj može biti nešto tako veliko. Reče mu da nije poslušao ni drugi savjet samim time što je plakao za izgubljenim.
Baščovan se potom smiri i zamoli ptičicu za treći savjet. Ona to odbi budući da nije poslušao ni prva dva. Samo ga podsjeti na riječi koje su kazali mudri ljudi:
Lakše je ljuskom oraha pokriti džamiju, nego uliti znanje u glavu bez pameti.
(Prema knjizi Kazivanja iz Mesnevije prepričala Amina Škrijelj, 12 godina)