Jednog dana odvedu akšehirska djeca malog Nasrudina u banju. U želji da se na Nasrudinov račun nasmiju i okupaju, djeca rekoše prije kupanja:
– Hajde da svi snesemo po jaje! Ko ne snese, taj mora da plati banju za nas sve.
Odmah počnu svi da se rakole kao kokoši, a zatim da hitro izvlače ispod sebe po jaje koje su bili donijeli sa sobom i da ih redaju po mramornoj ploči na kojoj su sjedjeli.
Mali Nasrudin brzo uvidje podvalu, pa bez ikakve zabune napravi se pijetao, poče da se repuši, zaklepeta krilima i zakukurijeka.
Djeca ga zapitaše:
– Šta to radiš, Nasrudine?
A on mirno odgovori:
– Pa zar bi mogle tolike kokoši da budu bez ijednog pijetla!
Izvor: Ahmet Halit-Jašaroglu, Ismail Hakki Čaušević, Meša Selimović, Nasrudin-hodža: priče i dosjetke, Svjetlost, Sarajevo, 1953, str. 11-12.