Faraon se u zemlji bio oholo ponio i stanovnike njezine na stranke izdijelio; jedne je tlačio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao, doista je smutljivac bio.
A Allah je htio da one koji su na zemlji tlačeni, milošću obaspe i da ih vođama i nasljednicima učini, i da im na zemlji vlast daruje, a da Faraonu i Hamanu i vojskama njihovim dadne da dožive baš ono zbog čega su od njih strahovali.
I On nadahnu Mûsāovu majku:
„Doji ga, a kad se uplašiš za njegov život, baci ga u rijeku, i ne strahuj i ne tuguj, Mi ćemo ti ga doista vratiti i poslanikom ga učiniti.“
I ona tako učini. Kad se poboja za život njegov stavi ga u sanduk i, teška srca, spusti u rijeku. A rijeka ga, Allahovom voljom, na obalu izbaci. I nadoše ga Faraonovi ljudi, da im postane dušmanin i jad; – zaista su Faraon i Haman i vojske njihove uvijek griješili.
I žena Faraonova reče:
„On će biti radost i meni i tebi! Ne ubijte ga, možda će nam od koristi biti, a možemo ga i posiniti.“
I oni ništa ne predosjetiše.
Srce Mûsāove majke ostade prazno, umalo ga ne prokaza, da Allah srce njeno nije učvrstio i vjernicom je učinio.
I ona reče sestri njegovoj:
„Idi za njim!“
I ona ga ugleda izdaleka, a oni nisu bili ništa primijetili.
Uzvišeni Allah mu je već bio zabranio dojilje, pa ona reče:
„Hoćete li da vam ja pokažem porodicu koja će vam se o njemu brinuti i koja će mu dobro željeti?“
Gospodar svjetova ga, tako, vrati majci njegovoj da se raduje i da ne tuguje, i da se uvjeri da je Allahovo obećanje istinito; ali većina njih ne zna.
Kad se Mûsā opasa snagom i stasa, Allah mu dade mudrost i znanje; tako On nagrađuje one koji dobra djela čine.
I Mûsā uđe u grad neopažen od stanovnika njegovih i u njemu zateče dvojicu ljudi kako se tuku. Jedan je pripadao njegovu, a drugi neprijateljskom narodu, pa ga zovnu u pomoć onaj iz njegova naroda protiv onoga iz neprijateljskog naroda. Mûsā ga udari šakom i – usmrti.
„Ovo je šejtanov posao!“, uzviknu, „on je, zaista, otvoreni neprijatelj koji u zabludu dovodi!“
„Gospodaru moj“, reče onda, „ja sàm sām sebi zlo nanio, oprosti mi!“
I Gospodar mu oprosti, On uistinu prašta i On je milostiv.
„Gospodaru moj“, reče, „tako mi blagosti koju si mi ukazao, više nikada nevjernicima neću biti od pomoći!“
I Mûsā u gradu osvanu prestrašen, očekujući šta će biti, kad ga onaj isti od jučer pozva ponovo u pomoć.
„Ti si, zbilja, u pravoj zabludi!“, reče mu Mûsā. I kad htjede da ščepa zajedničkog im neprijatelja, reče mu onaj:
„O Mûsā, zar ćeš da ubiješ i mene kao što si juče ubio čovjeka? Ti hoćeš da na zemlji silu provodiš, a ne želiš da miriš.“
Uto jedan čovjek s kraja grada dotrča:
„O Mûsā“, reče, „glavešine se dogovaraju da te ubiju; zato bježi, ja sam ti zbilja iskren savjetnik.“
I Mûsā iziđe iz grada ustrašen, iščekujući šta će se desiti.
„Gospodaru moj“, reče, „spasi me naroda koji ne vjeruje!“
I kad se uputi prema Medjenu, on reče:
„Gospodar moj će mi pokazati pravi put!“
A kad stiže do vode medjenske, zateče oko nje mnoge ljude kako napajaju stoku, a malo podalje od njih ugleda dvije djevojke koje su je od vode odbijale.
„Šta vi radite?“, upita on.
„Mi ne napajamo dok čobani ne odu“, odgovoriše one, „a otac nam je veoma star.“
I on im je napoji, a onda ode u hladovinu i reče:
„Gospodaru moj, ma kakvu mi hranu dao, zaista mi je potrebna!“
I jedna od njih dvije dođe mu, poslije, idući stidljivo, i reče:
„Otac moj te zove da te nagradi zato što si nam stoku napolio!“
Kad Mûsā dođe i kaza mu šta je doživio, starac reče:
„Ne strahuj, spasio si se naroda koji ne vjeruje!“
„O oče moj“, reče jedna od njih, „uzmi ga u najam, najbolje je da unajmiš snažna i pouzdana.“
„Ja želim da te oženim jednom od ove dvije kćeri moje“, reče on, „ali treba da me osam godina služiš; a ako deset napuniš, bit će dobra volja tvoja, a ja ne želim da te na to silim; ti ćeš vidjeti, ako Bog da, da sam dobar.“
„Neka bude tako između mene i tebe!“, reče Mûsā, „koji god od ta dva roka ispunim, nema mi se šta prigovoriti, a Allah je jamac za ono što smo utanačili.“
I kada Musa ispuni ugovoreni rok i krenu sa čeljadi svojom, on ugleda vatru na jednoj strani brda.
„Pričekajte!“, reče čeljadi svojoj, „vidio sam vatru, možda ću vam od nje kakvu vijest donijeti, ili zapaljenu glavnju, da se ogrijete.“
A kad dođe do vatre, neko ga zovnu s desne strane doline, iz stabla, u blagoslovljenom kraju:
„O Mûsā, Ja sam, uistinu, Gospodar tvoj! lzuj, zato, obuću svoju, ti si,doista, u blagoslovljenoj dolini Tùva. Tebe sam izabrao, zato ono što ti se objavljuje slušaj!
Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga, osim Mene, nema; zato se samo meni klanjaj i molitvu obavljaj – da bih ti uvijek na umu bio! Čas oživljenja će sigurno doći – od svakog ga tajim – kad će svaki čovjek prema trudu svome nagrađen ili kažnjen biti.
I neka te zato nikako ne odvrati onaj koji u njega ne vjeruje i koji slijedi strast svoju, pa da budeš izgubljen.
A šta ti je to u desnoj ruci, o Mûsā?“
„Ovo je moj štap“, odgovori on, „kojim se poštapam i kojim lišće ovcama svojim skidam, a služi mi i za druge potrebe.“
„Baci ga, o Mûsā!“, reče On.
I on ga baci, kad on – zmija koja hmili.
„Uzmi je i ne boj se!“, reče On. „Mi ćemo je vratiti u ono što je bilo prije. I uvuci ruku pod pazuho svoje, ruka će se pojaviti bijela ali ne i bolesna; i eto – znamenje drugo, da ti pokažemo neka od naših velikih čuda. Idi Faraonu jer je u zlu svaku mjeru prevršio!“
„Gospodaru moj“, reče, „ja sam ubio jednog njihova čovjeka, pa se bojim da i oni mene ne ubiju. A moj brat Hârūn je rječitiji od mene, pa pošalji sa mnom i njega kao mog pomoćnika da potvrđuje riječi moje, jer se bojim da me ne nazovu lašcem.“
„Pomoći ćemo te bratom tvojim“, ree On, „i obojici ćemo vlast dati, pa vam se oni neće usuditi prići; s Našim znamenjima vas dvojica i oni koji vas budu slijedili postatće pobjednici. Idite ti i brat tvoj, sa dokazima Mojim,i neka sam vam Ja uvijek na pameti, idite Faraonu, on se zaista osilio, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!“
„Gospodaru naš“, rekoše oni, „bojimo se da nas odmah na muke nestavi ili da svaku mjeru zla ne prekorači.“
„Ne bojte se!“, reče On. „Ja sam s vama, Ja sve čujem i vidim. Idite k njemu i recite: – Mi smo poslanici Gospodara tvoga, pusti sinove Israilove da idu s nama i nemoj ih mučiti! Donijeli smo ti dokaz od Gospodara tvoga, a nek živi u miru onaj koji pravi put slijedi! Nama se objavljuje da će sigurno kazna stići onoga koji ne povjeruje i glavu okrene.“
I Mûsā reče:
„O Faraone, ja sam poslanik Gospodara svjetova! Dužnost mi je da o Allahu samo istinu kažem. Donio sam vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pusti da idu sa mnom sinovi Israilovi!“
„Pa ko je Gospodar vaš, o Mûsā?“, upita Faraon.
„Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi, nadahnuo.“
„A šta je sa narodima davnašnjim?“, upita on.
„O njima zna sve Gospodar moj, u Knjizi je, Gospodaru mome nije ništa skriveno i On ništa ne zaboravlja. On je za vas Zemlju posteljom učinio i po njoj vam prolaze utro, i On spušta s neba kišu!“
„Zar te među nama nismo gojili dok si dijete bio i zar među nama tolike godine života nisi proveo?“, reče Faraon, „i uradio si nedjelo koje si uradio i još si nezahvalnik?“
„Ja sam onda ono uradio nehotice“, reče, „a od vas sam pobjegao zato što sam se vas bojao, pa mi je Gospodar moj mudrost darovao i poslanikom me učinio. A dobročinstvo koje mi prebacuješ – da nije to što si sinove Israilove robljem učinio?“
A Faraon reče:
„Ako budeš kao boga nekog drugog osim mene priznavao sigurno ću te u tamnicu baciti!“
„Zar i onda kad ti budem očigledan dokaz donio?“, upita on.
„Pa daj ga, ako istinu govoriš!“, reče Faraon.
I Mûsā baci štap svoj, kad on – zmija prava; a onda izvadi ruku iz njedara, kad ona, onima koji su gledali – bijela.
Glavešine naroda Faraonova povikaše:
„Ovaj je, doista, vješt čarobnjak, on hoće da vas izvede iz zemlje vaše, pašta predlažete?“
„Zadrži njega i brata njegova“, rekoše, „a pošalji u gradove one koji će sakupljati, preda te će sve vješte čarobnjake dovesti.“
„Zar za istinu koja vam je došla da kažete da je čarolija?“, reče Mûsā, „a čarobnjaci neće nikad uspjeti!“
A oni rekoše:
„Zar si došao da nas odvratiš od onoga na čemu smo zatekli pretke naše, da bi vama dvojici pripala vlast na zemlji? E nećemo mi vama dvojici vjerovati! I mi ćemo tebi vradžbinu sličnu ovoj doista pripremiti! Zakaži nam ročište koga ćemo se i mi i ti pridržavati, onako kako odgovara i nama i tebi!“
„Neka ročište bude na praznik“, reče Mûsā, „i nek’ se narod izjutra sakupi.“
I čarobnjaci se u određenovrijeme i označenog dana sabraše, a narodu bijaše rečeno:
„Hoćete li se iskupiti da budemo uz čarobnjake, ako oni budu pobjednici!“
A kad dođoše,čarobnjaci Faraona upitaše:
„Da li će nama doista pripasti nagrada ako mi budemo pobjednici?“
„Hoće“, odgovori on, „i bit ćete tada sigurno meni najbliži.“
„Teško vama!“, reče im Mûsā. „Ne iznosite laži o Allahu, pa da vas On kaznom uništi; a sigurno neće uspjeti onaj koji laži iznosi!“
I oni se, tiho šapućući, stadoše o svom poslu između sebe raspravljati.
„Ova dvojica su čarobnjaci!“, rekoše jedni drugima, „hoće da vas vradžbinama svojim iz zemlje vaše izvedu i da unište vašu vjeru prelijepu; zato lukavstvo svoje pametno pripremite, a onda u red stanite. Ko danas pobijedi, sigurno će postići šta želi!“
„O Mûsā“, rekoše oni, „hoćeš li ti ili ćemo najprije mi baciti?“
„Bacite vi!“, reče on – i odjednom mu se pričini da se konopi njihovi i štapovi njihovi, zbog vradžbine njihove, kreću, i Mûsā u sebi osjeti zebnju.
„Ne boj se!“, reče Allah, „ti ćeš, doista, pobijediti! Samo baci to što ti je u desnoj ruci, progutat će ono što su oni napravili,jer je ono što su oni napravili samo varka čarobnjaka, a čarobnjak neće, ma gdjedošao, uspjeti.“
Zatim Mûsā baci svoj štap, koji, odjednom, proguta ono što su oni lažno izveli. I tako istina na vidjelo izbi i pokaza se da je bilo lažno sve ono što su oni priredili.
Čarobnjaci se onda na tle baciše i rekoše:
„Mi vjerujemo u Gospodara svjetova, Gospodara Mûsāova i Hârūnova!“
„Vi ste mu povjerovali“, viknu Faraon, „prije nego što sam vam ja dopustio! On je učitelj vaš, on vas je vradžbini naučio i ja ću vam, zacijelo, unakrst ruke i noge vaše odsjeći i po stablima palmi vas razapeti i sigurno ćete saznati ko je od vas u mučenju strašniji i istrajniji!“
„Ništa strašno!“, rekoše oni, „mi ćemo se Gospodaru svome vratiti. Mi nećemo tebe staviti iznad jasnih dokaza koji su nam došli, tako nam Onoga koji nas je stvorio!“, odgovoriše oni, „pa čini što hoćeš; to možeš da učiniš samo u životu na ovom svijetu! Mi vjerujemo u Gospodara našeg da bi nam grijehe naše oprostio i vradžbine na koje si nas ti primorao. A Allah bolje nagrađuje i kažnjava trajnije.Ti nam zamjeraš samo to što smo u dokaze Gospodara našeg povjerovali kad su nam oni došli.
Gospodaru naš, daj nam snage da izdržimo i učini da kao vjernici umremo!“
A glavešine naroda faraonovog rekoše:
„Zar ćeš ostaviti Mûsāa i narod njegov da nered u zemlji prave i da tebe i božanstva tvoja napuste?“
Faraon reče:
„Ubijat ćemo mušku djecu njihovu, a žensku ćemo im ostavljati u životu; mi, uistinu, vladamo njima.“
Mûsā reče narodu svome:
„Molite Allaha da vam pomogne i budite strpljivi, zemlja je Allahova, On je daje u naslijeđe kome On hoće od robova svojih; a lijep ishod će biti za one koji se budu Allaha bojali.“
„Zlostavljani smo“, rekoše oni, „prije nego što si nam došao, a i nakon što si nam došao!“
A Mûsā reče:
„Gospodar vaš će neprijatelja vašeg uništiti, a vas nasljednicima na Zemlji učiniti, da bi vidio kako ćete postupiti.“
I Allah objavi Mûsāu:
„Kreni noću s robovima Mojim, ali bit ćete gonjeni.“
I oni ih, kad se Sunce rađalo, sustigoše. Pa kad jedni druge sustigoše, drugovi Mûsāovi povikaše:
„Samo što nas nisu stigli!“
„Neće!“, reče on.
„Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati.“
I Allah objavi Mûsāu:
„Udri štapom svojim po moru!“ I ono se rastavi i svaki bok njegov bijaše kao veliko brdo; i s narodom svojim suhim putem kroz more prođe.
I Faraon je za njima s vojskama svojim krenuo, ali su ih talasi mora prekrili. A on kad se poče daviti, uzviknu:
„Ja vjerujem da nema boga osim Onoga u kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam!“
„Zar sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?! Danas ćemo izbaviti samo tvoje tijelo da bi bio poučan primjer onima poslije tebe.“ Ali mnogi ljudi su ravnodušni prema Allahovim poukama.
Allah Uzvišeni je Faraonov narod kaznio i u moru ih potopio jer su znamenja Njegova poricali i prema njima ravnodušni bili, a potlačenom narodu dao u naslijeđe istočne i zapadne krajeve zemlje koju je blagoslovio.
Najgora bića kod Allaha su oni koji su gluhi i nijemi, koji neće da shvaćaju.
(Preuzeto iz Kuranske pripovijesti, knjiga IV, priredio: Aziz Kadribegović, BEMUST, Sarajevo, 1998., str. 4 – 23.)