Jednog je dana Aqil došao u posjetu svome bratu, Zapovjedniku pravovjernih. U to vrijeme je hazreti Ali, mir neka je s njim, bio halifa muslimana, a riznice blaga i novca su bile pod njegovom vlašću i odgovornošću. Zapovjednik pravovjernih i njegov brat su za vrijeme večere boravili u jednoj vrlo neluksuznoj, istrošenoj sobi. Trpeza je bila veoma skromna, potpuno suprotno onome što je Aqil očekivao. Nadao se hrani u izobilju, različitim okusima i bojama. Shvativši da postavljena siromašna sofra nije ono čemu se je nadao, reče: “Je li samo ovo imate za jelo?“ Hazreti Ali, mir neka je s njim, reče: “Da, to je naša hrana i sve što imamo. Na svemu tome smo neizmjerno zahvalni Stvoritelju.“ Aqil reče: “Onda je bolje da, ovo što želim od vas, što prije zatražim, i odem. Dugujem veliku sumu novca, došao sam od vas zatražiti pomoć kako bih vratio svoj dug.“ Imam upita: “Koliko duguješ?“ Aqil reče: „Sto hiljada dirhema.“ Imam je bio vrlo iznenađen sumom zatraženog novca, te je rekao: “Moj dohodak je vrlo beznačajan u odnosu na sumu koju tražiš. Nisam u mogućnosti pomoći ti da vratiš svoj dug. Sve što ti mogu dati je polovina moje plate.“
Kada je Aqil čuo ove riječi, sa čuđenjem reče: “Vaš doprinos neće zadovoljiti moju potrebu. Vi kontrolirate sva državna dobra, cijelim državnim imetkom upravljate. Ukoliko mi samo izdate naredbu da smijem pristupiti državnoj kasi, mogao bih uzeti onoliko novca koliko mi je potrebno, i tako se spasiti.“
Zapovjednik pravovjernih reče: “Novac koji se nalazi u riznici ne pripada meni, stoga ti ne mogu dozvoliti da pristupiš tom imetku kako bi uzeo potrebnu sumu novca. Taj novac je vlasništvo svih muslimana. Nemoćan sam u ovom slučaju. Ne mogu odobravati uzimanje tuđeg imetka, čak ni onda kada trebam svome bratu pomoći.“ Međutim, Aqil je i dalje insistirao.
Kada je hazreti Ali, mir neka je s njim, vidio da njegov brat ne odustaje, reče: “Ja ti mogu pokazati na koji ćeš način sakupiti veliku količinu novca.“ Aqil se razveseli i upita: “Kažite mi! Na koji način?“ Hazreti Ali, mir neka je s njim, reče: “Uzmi svoj mač, kao što ću i ja uzeti svoj. Izađimo iz grada i napadnimo karavan; sav novac koji tamo pronađemo, ukrast ćemo.“ Aqil je od začuđenosti zanijemio, nije mogao vjerovati da nešto ovakvo čuje od Zapovijednika pravovjernih. Iznenađen i zbunjen reče: “Brate, ja ne mogu krasti. Zar ti da mi savjetuješ takvo nešto? Samo sam tražio dozvolu za novac iz državne kase, zar je to zločin? Činiš da se osjećam kao kradljivac.“ Imam se nasmiješi, pa reče: “Krađa je ono što ti tražiš od mene. Ti pretpostavljaš da je razbojništvo samo napad mačevima na karavane? Ono što si ti zatražio da učinim je najgora vrsta odmetništva. Ja sam ti naveo ovaj primjer kako bi shvatio koliki grijeh podrazumijeva to djelo. Želio sam ti objasniti kako nisko padaju oni koji traže i uzimaju tuđe.“
Hazreti Alijeve riječi su mnogo utjecale na njegovog brata. Shvatio je poruku i naučio nešto novo. Postidio se svoga govora i zamolio imama za oprost.
Sa prezijskog preveo: Senad Ćelović
Izvor: Tv Sahar, Sijavesh Taliban, Poučne priče