Najname

---

الَّذِينَ آمَنُوا وَتَطْمَئِنُّ قُلُوبُهُم بِذِكْرِ اللَّهِ ۗ أَلَا بِذِكْرِ اللَّهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوب

One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene, smiruju! (Kur'an, XIII:28)

1.      Slušaj ti naj,[1] šta nam priča, kazuje,

            Zbog rastanka on nariče, tuguje:

 

2.      Otkad me od Najistana[2] trgoše,

            Od mog jada, muško, žensko, nariče!

 

3.      Tražim prsa rastancima skrhana,

            Bolnu čežnju da podjelim sa njima.

 

4.      Ko daleko zavičaju svome je,

            Traži časak da se s njime sastane.

 

5.      Ja u društvu svakom bolan uzdišem,

            Dost[3] sretnome, drug tužnom kad tuguje.

 

6.      Svak za hater[4] svoj mi bješe prijatelj,

            Al’ tajnu i hal[5] moj niko ne znade.

 

7.      Od vapaja sirr[6] moj nije daleko,

            Al’ tog nura[7] nema uho ni oko.

 

8.      Duša nije skrivena od tijela,

            Al’ vidjet je nikom nema izuna![8]

 

9.      Vatra ovaj zov je, vjetar to nije,

            Ko u ovoj vatri nije, ništa je!

 

10.  Ašk[9] je vatra u koju naj upade,

            Čežnja aška u kipućem vinu je!

 

11.  Od Jarana[10] odjeljenom jar je on,

            Svaku perdu[11] dere, cijepa, najev ton.

 

12.  Vidje l’  iko lijek i otrov kao naj?

            Vidje l’ iko takav govor, takav raj?

 

13.  Naj o Putu punom krvi uzdiše,

            O ašku Medžnuna[12] priče kazuje.

 

14.  Mahrem[13] tajni ovoj samo ludi je!

            Samo srce govor taj razumije?

 

15.  Od briga nam dani zalud minuše,

            Sa plamenom vatre se sjediniše.

 

16.  Ako dani idu, lete, neka ih

            Ti ostaješ, o Čisti, o Jedini!

 

17.  Sem ribe se vode svako zasiti,

            Bez hljeba ti dan lahko ne prolazi.

 

18.  Zar da sirov sagorenom znade hal?

            Stoga govor skrati sada, vesselam![14]

Prijevod s engleskog i komentar: Ahmed Ananda

Komentar

Kao što su početnih 7 ajeta sure Fatihe sama srž Kur’ana, tako su i ovih početnih 18 bejtova sama srž Mesnevije. Priča se da je Husamuddin, jednom prilikom, upitao Mevlanu kada će napisati djelo poput ‘Govora Ptica’, šejh Attara Nišapuria? On je tada odgovorio: “O Husamuddine! Ja sam samo čekao da me to upitaš”, i potom je izvadio iz njedara ovih 18 bejtova ili dvostiha i počeo ih govoriti Husamuddinu. Tako je počela Mesnevija, jedno od kapitalnih djela sufizma i jedan od ponajboljih tefsira ili tumača Časnog Kur’ana. U njoj se prelamaju, kroz čistu prizmu Mevlaninog genija, najdublje tajne ljudskog života i postojanja. Dakle, ovih početnih 18 bejtova kriju gotovo sve odgonetke sufijskog puta.

1. Poslušaj ovaj naj… Naj predstavlja dušu koja je jednom, u ezelu (praiskonu) bila sa svojim Gospodarom, dakle svaku pojedinačnu dušu. Sve su duše jednom bile zajedno na okupu, za istom sofrom sa Uzvišenim Allahom. Mevlana nam zato i govori da poslušamo naj nebili se sjetili naše prave istinske prirode, koja teži za najuzvišenijim stvarima. Poslušaj znači isto što i prisjeti se. U Časnom Kur’nu Allah kaže: Zikrullah ul Ekber – prisjećati se Allaha je najveće. Neke od značenja riječi zikr su: prisjećanje, prizivanje, dozivanje itd. Dakle sve duše su sjedile sa Uzvišenih Allahom za istom sofrom i On je neke pogledao sa radošću, a neke sa sjetom. Zašto? Pa neke od tih duša će se sjećati svoga praizvorišta, a neke će zaboraviti. Prema tome, sjećanje je sama srž svake duhovne prakse…
2. Od kada me iz Najistana istrgoše… Od kada je duša spuštena u ovaj pojavni i prolazni svijet ona nije imala ni istinske sreće ni smiraja, jer nekada je bila u samom vihoru vrhunske ljepote i blaženstva, a sada je u ovom svijetu suza i nepravde. Dakle, Mevlana je naj koji plače i tuguje za Voljenim, od njegovog vapaja cijeli svemir uzdiše. Kada srce gori istinskom čežnjom za Voljenim, ta vatra sve zahvaća, prije ili kasnije sve se tom vatrom mora zapaliti, jer ona je jedina istina našeg postojanja. Bez te čežnje za istinom mi smo izgubljeni i beskrajno ojađeni u ovom labirintu prolaznog postojanja.
3. Prsa tražim rastancima iskidana… Takav čovjek čija su prsa iskidana bolima za Allahom, traži srodnu dušu, jer njegova usamljenost je pregolema. U susretu takve dvije duše, ili bolje reći, ta dva okeana, otkriva se i Onaj koji je tu vatru zapalio. U ogledalu dva iskrena duhovna putnika i zaljubljenika ogleda se Uzvišeni Gospodar. Oni, jedan u drugom, pronalaze taj oganj, tu svjetlost koja osvijetljava najdublje tajne. Zaradi ljubavi je sve stvoreno i stoga je ljubav najsigurniji vodič do samoga Stvoritelja.
4. Ko god da se od svog korijena odmetne… Svaki onaj koji se odvoji od svoga Voljenog čezne za vremenima kada su bili zajedno. To bi trebalo biti prirodno stanje svakoga čovjeka, ali nekim čudom svi ljudi se toga ne sjećaju i malo ko u to istinski vjeruje. Zato nam Mevlana dalje razlaže svoju priču, kao da nas uvijek iznova poziva da se prisjetimo ko smo mi u stvari. Kolika god da je njegova ljubav za Voljenim, on isto tako ima veliku ljubav za svakog čovjeka. Samo ljubav, Bogom nadahnuta, može dati čovjeku takvu snagu i zanos da pjeva kao što je on pjevao. Tri hiljade i trista gazela u Divanu i preko 24000 bejtova u Mesneviji, sve u savršenoj metrici, smislu i rimi. To je jedno čudo samo po sebi, ili bolje reći, Božansko davanje.
5. Ja u svakom društvu čemeran postadoh… Svako druženje i društvo čovjeku koji čezne za istinom postane mučno, teško i naporno, jer u svakom društvu njegova se samoća samo povećava. Takav čovjek je voljen od drugih, jer je zbog svoje ljubavi za Allahom napustio ovaj svijet i njegove prolazne strasti. Zaista samo težnja za nečim uzvišenijem može čovjeka osloboditi od svih niskih nefsanskih prohtijeva i mahana. Čovjek koji čezne za Bogom blizak je svima, po svojoj biti, i tu je još jedan dokaz da je svaka duša bila u praiskonu sa svojim Gospodarom, ali s druge strane po svome djelovanju on je različit od svih. On je stresao sa sebe pogubni uticaj zavisti, ljubomore, mržnje, pohlepe, ponosa, želje za moći i ugledom itd. Po tome on je garib (stranac) u ovom svijetu i u svakom društvu on je usamljen.
6. Svako po svojoj pameti bijaše mi prijatelj… Evo otkuda ta usamljenost dolazi. Većina nas je veoma površna, sebična, nepažljiva itd. i to se najviše ispoljava u našim međusobnim odnosima. Zbog toga što bježimo od puta suprostavljanja nefsu (poročnoj, niskoj, požudnoj, duši sklonoj zlu) on samo više i više gospodari nama, kao što se navodi u Časnom Kur’anu, Nefsi Emara je komandujuća duša, dakle duša koja nam komanduje i pod čijim vođstvom mi činimo loša i gnusna djela. Onda nije čudo da ljudi takvog jednog čovjeka kao što je Mevlana svojataju i smatraju da poznaju njegovo stanje, međutim sam on kaže: “Moju tajnu ne istraži niko.” Za to je potrebno lavlje srce, jer slijediti lava Božijeg može samo lav. Krenuti u džunglu nefsanskih strasti može samo pravi ratnik koji je spreman položiti život u svakom svome dahu.
7. Tajna moja od mog vapaja nije daleko… Pa to je sama bit, kao što sam već naveo u komentaru prvoga bejta. Onaj koji je žedan naći će izvor. Njegova žeđ će ga dovesti tamo i naravno milost Uzvišenog Allaha, ali On Veličanstveni je tako stvari postavio. Allah je sve stvorio iz ljubavi i stoga putem ljubavi i mi stižemo do Njega. Ljubav i predanost su osnovne potrebe duhovnog putnika. Dakle, onaj koji čezne za Njime, onaj kome se spustila milost žeđi za Allahom, vrlo je blizu tajne ljudskog postojanja, ali oko i uho su tu nemoćni. Tu svjetlost motri i spoznaje srce koje je okupano sopstvenom krvlju. Ovaj put traži krv srca, svaka želja mora umrijeti u nama, sve sem želje za Njegovim licem. Na ovom putu se umire po hiljade puta, sve dok se srce ne skrha do dna i duša iščezne; tek tada Njegova svjetlost u njoj zasija, u Bogu ona pronalazi istinsko i vječno postojanje.
8. Tijelo od duše i duše od tijela nije pokrivena… Ovaj bejt je prirodan nastavak prethodnog. Tijelo osjeća dušu i duša osjeća tijelo, dakle oni su u stalnoj vezi i među njima nema razdaljine. Ponekada mi našu unutarnju bit, ili tajnu kako je neke sufije nazivaju, osjećamo više, a ponekad manje. Svaki čovjek to doživi bar jedanput u svome životu, a nekima to postane njihova druga priroda. Takvi su u stalnoj vezi sa svojom dušom, pogotovo kada uspiju da je obuzdaju i upute na put ka Allahu; tada naša duša postaje naš prijatelj i saveznik. Međutim, ove oči tjelesne ne mogu dušu vidjeti. Zato što je Allah Uzvišeni htio da nam vjera bude Predanost. Svaka vjera je Predanost. Jedan je Stvoritelj i stoga postoji samo jedna vjera, a to je Predanost. Ma kako da se vjere razlikovale među sobom po imenima i vanjskim obredima, ako u njima nema Predanosti i ljubavi one ništa ne vrijede. Dakle, nikom nije dato da vidi duhovni svijet koji je u nama, sigurno ne golim očima. Zato što se od nas traži da otvorimo naše duhovne oči, sav put je u tome da se čovjek probudi iz svoga nemara i da počne da motri svijet duhovnim očima. Put do toga je već objašnjen, to je put borbe protiv nefsa i njegovih niskih prohtijeva i htijenja…
9. Vatra je ovaj glas naja, to vjetar nije… Opet se vraćamo na početak. Vatra je žeđ duhovna, ljubavna čežnja za našim istinskim domom koji je u vječnosti, težnja za povratkom našem izvoru, ljepoti i smiraju. Zaista onaj koji je zaveden lažnim željama vezanim za prolazni svijet gubi sve i bolje da ga nema. On pati u bolima obmane, on gori u čežnji opsjene, on hvata maglu u labirintu laži i iluzije. Jer zaista kada se ovaj prolazni svijet, koji je unaprijed osuđen na propast, pretvori u prah, šta će ostati onome koji nije uzgajao baštu srca svoga? Šta će biti sa onima koji nisu ubrali ružu ljubavi prema Allahu? Šta će se desiti sa onima koji nisu skinuli zastore sa svojih očiju? Svi će se vratiti Uzvišenom Allahu, svi će se naći pred Njime, ali neki će biti svijetlih obraza, a neki crnih. Samo On zna zašto je sve to tako. No, kada smo već ovdje u ovoj nezavidnoj sutuaciji, poslušajmo Mevlanu, izgarajmo na putu ljubavi…
10. Vatra ljubavi je to što u naj upade… Jeste, ta vatra je ljubav, a opijenost vinom simbolizuje zanos i duhovnu ekstazu. Svi znamo da vino postaje takvo nakon fermentacije i da mlado vino ili mošt ne opija. Tako je i u ljubavi. Postoji stanje vrenja ili duhovne fermentacije, i naravno, što je starije vino je bolje. Stanje fermentacije ili duhovnog vrenja je stanje opijenosti, ašik (zaljubljenik) ne zna šta se sa njim događa… On je sav u vatri i njegova stanja se stalno smjenjuju. U tom stanju njegova duhovna iskra pali sve oko sebe, ona se može vinuti i do najviših nebesa, ali se može i srozati u nizine. To je veoma opasno stanje i u tome stanju duhovni vodič je neophodan, ali upravo tada takva duše ne želi nikakvih stega niti odgoja; popila je kap okeana i umislila se da je postala more. Zaista teško stanje… zato se nipošto ne upućujte sami na ovo putovanje…
11. Naj je sudrug svakome ko je odvojen od prijatelja… Ko god je iskusio boli odvojenosti, pa makar bila i ovosvjetska, dakle, odvojenost od voljene osobe, prijatelja, rodbine, poznanika itd., razumjeće šta nam Mevlana poručuje. Iz malog se penje u veliko, iz jedne odvojenosti čovjek stiže do druge. Onaj koji je iskusio patnju na ovome svijetu ima jedan od uslova da razumije ove tajne, ima mogućnost da razumije muziku naja, i, u skladu sa svojim mogućnostima, poruku Mevlane, koji kao naj, svojim notama, cijepa zastore tame i svjetlosti koji se nalaze u nama.
12. Poput naja, otrov i mehlem, ko vidje?… Zašto je sada odjednom naj otrov i mehlem? Pa naravno, otrov je za našu pohlepnu dušu, nefsi emaru, dušu sklonu zlu, a u isto vrijeme je lijek za nju. Čovjek u isto vrijeme se rađa i umire i taj proces neprekidno traje sve do konačne smrti u ovom svijetu i rođenja na drugom. Mevlana kaže u jednom svom gazelu: “Ašik bi trebao hiljade života imati, da bi u svakom dahu po jedan mogao žrtvovati.” Dakle ta čežnja i ljubav nas u isto vrijeme ubija i oživljava, unizuje i uzvisuje, zarobljava i oslobađa. Tome nema kraja, ali sretan je onaj koji je krenuo tim putem, jer, unatoč njegovih boli i iskušenja, to je najveličanstveniji put, istinski i jedini mogući put za čovjeka. Što se prije njime zaputimo to bolje.
13. Naj govori o putu punom krvi… Medžnun znači onaj koji je lud od ljubavi. Opet ista tema krvi i ludila, a u biti tema spasa, ljepote, ushićenja, nadahnuća i čak smiraja, jer nema mira bez ludila. Nema stizanja bez prepreka, ko hoće da zapliva, mora se i smočiti, ko hoće da izvadi biser mora duboko zaroniti…
14. Mudrost ovu razumiju samo oni ludi od ljubavi… Pamet ovo, uzvišeno stanište, ne može dokučiti, ovo razumije samo onaj koji je ostao bez pameti, ali samo nakon što je svu svoju pamet upregnuo i iscrpio. Razum je neophodan na putu, ali samo do određene granice, kada dođe do praga vrtova Voljenog, pamet mora kapitulirati. Dalje vodi samo srce i tu se vraćamo opet predanosti; naš ograničeni razum se mora predati na kraju, da bi se u njega spustilo Božansko razumijevanje…
15. Zbog jadanja našeh dani nam uzaludni bijahu… Bez ovog puta i nastojanja, čovjek će se vječno žaliti i nikada neće biti zadovoljan, taman da sazida kulu do sedmog neba, neće ispuniti svoj cilj. Jer mi smo ovdje poslani da budemo robovi, a ne da komandujemo. Jadanje i žaljenje je stalno stanje većine ljudi i to je propast najveća, jer kao što Kur’an Časni stalno ponavlja, bili smo samo jedna kap sjemena; sve što imamo On nam je podario. Stvorio nas je za najuzvišeniju svrhu. Pa od kuda nam onda pravo da se stalno jadamo. Uputio nas je na put vjere. Slao nam je poslanike, stalno nas pozivajući Sebi! Zaista žaliti se i jadikovati je najniži oblik svijesti ili nesvijesti, zaborava, nerazumijevanja vječnih blagodati koje smo dobili ovim postojanjem. Na kraju krajeva, otvoren nam je put ka najtajnovitijim odajama Njegovoga Bića…
16. Nije važno što odlaze dani… Ali nije važno, neka sve ide. Na koga Mevlana ovdje misli kada kaže: “Ti ostani, niko nije čist kao Ti”… da li se to odnosi na Allaha Uzvišenog ili na probuđenog i upotpunjenog čovjeka – insani kjamila? Mi znamo da Allah ostaje i da se ništa sa njime ne može i ne smije porediti. U tom smislu moguće je da se ovdje radi o kjamilu, potpunom čovjeku, kroz koga se Božanske tajne jasno očituju i u čijim se očima ogleda lice Božansko. Srce takvog čovjeka je Kjaba, oko njega se okreću duše željne pročišćenja, ljubavi i istine. On podstiče ljude na ovaj duhovni put, on ih hrabri, nadahnjuje, vodi i upućuje. Tačnije rečeno, preko njega Allah djeluje u ovom svijetu. Čovjek je Allahova tajna. Insani kjamil ili čovjek koji je upotpunio svoju svrhu i koji je podčinio svoju volju, dušu i srce, Allahu je zlatna karika, zlatna nit koja nas spaja i vodi do Stvoritelja.
17. Svako se osim ribe zasiti vode… Samo onaj koji je uronjen u more Božanske milosti uvijek ostaje žedan. Primjer za to imamo u Poslaniku, s.a.v.s., koji je vječno bio žedan Allahove blizine. Ono što je za običnog čovjeka hljeb za ašika je Allahova blizina i ljubav. Hafiz Širazi kaže: “Želim samo da mjesto hljeba svakog dana ljubim miris svog Džanana.” Pravi ašik je vječno žedan Allaha, put nema kraja i u tome je njegova najdublja tajna. O Allahu daj nam hljeba Tvoje ljubavi, daj nam vina Tvoje blizine, daj nam da sem Tebe ništa drugo ne tražimo!
18. Zar sirovi skrhanom razumije hal… Na kraju poziv na šutnju jer sirovi i pečeni su kao dva mora koja se ne dodiruju. Stoje jedan uz drugog na vjetrometini ovoga svijeta. Jedan gleda u sunčevu svjetlost, a drugi u njegovu sjenu, jedan je ozarenog lica, a drugi crnog kao ugarak. Jedan uronjen u krv i grijehe, a drugi u krv srca svoga, krv svjetlosti koja oči otvara i koja vodi do Boga. Jedan ružnog, unakaženog lica, mrtvih očiju iza kojih bukte strasti i niski porivi, jedan lijep, očiju punih ljubavi i dobrote, iza kojih se krije svjetlost Allahova. Tajna ili čudo? Pamet ne može odgonetnuti poslove ovoga svijeta. Samo Allah zna odgovore na ova pitanja. Samo On zna šta je u našim srcima.

 

Izvor: www.behar.hr