Svanuo je lijep i sunčan dan. Nakon što su doručkovale, sestre Zejneb, Safija i Fatima izađoše u dvorište da se igraju. Njihov brat Ahmed se odlučio za igre na kompjuteru.
Djeca su se zanijela u igri i nisu primijetila da vrijeme prolazi. Začuo se ezan, poziv na podne namaz. Ahmed ugasi kompjuter i ode u dvorište da pozove sestre.
„Mile sestrice, uči ezan. Hajdemo uzeti abdest, pa u džamiju na namaz. Kad se vratimo, nastavit ćemo našu igru“,reče Ahmed.
Zejneb i Fatima poslušaše brata i nakon što su uzele abdest krenule su prema džamiji. Safija im se nije pridružila.
„Do ikindije ima još puno vremena, kasnije ću obaviti namaz“, reče ona.
„Draga sestro, to nije lijepo, tvoj namaz treba ti biti preči od igre“, povika Ahmed.
Ipak, Safija je ostala da se igra. Nakon povratka iz džamije dvije sestre i brat nastaviše sa igrom. Na redu je bilo spuštanje konopcem niz bašču. Zejneb je bila brža od Fatime. Došao je red da se i Safija spusti. Ona rukama obavi konopac i krenu u avanturu. Međutim, konopac puče i ona pade na zemlju, udari glavom i onesvijesti se.
Ahmed, Zejneb i Fatima se veoma uplašiše. Unijeli su sestru u kuću. Nekoliko minuta kasnije, Safija je došla svijesti, otišla uzeti abdest i klanjati namaz.
„Zaista, dragi brate, ništa u životu nije preče od namaza“, reče Safija.
Od tog dana, ona više nikada nije propustila niti jedan namaz.
Amra Beganović