Spoznaja Obožavanog Stvoritelja stvara ljubav u srcima koja sugerira čovjeku da tokom ibadeta, veličanja i pokornosti bude ponizan spram veličine Njegove.
Namaz je očitovanje čovjekovog robovanja i veličanja Stvoritelja. Onaj ko je svjestan svog robovanja i pokornosti Stvoritelju, u Njegovom predvorju pada ničice na zemlju. Klanja Mu se, obraća Mu se, tajne razotkriva i potrebe svoje potražuje. Znajući da je On njegov Stvoritelj, veliča Ga i ponizan je pred Njim.
Zašto pokoravanje?
Filozofija stvaranja čovjeka se sastoji u robovanju, pokoravanju i obožavanju. Ovo je izričiti Božiji govor koji nalazimo u veličanstvenom Kur'anu:
وَمَا خَلَقْتُ الْجِنَّ وَالْإِنسَ إِلَّا لِيَعْبُدُونِ
Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju. (Ad-Dariyat:56.)
Ova mudrost i cilj je moto svih prijašnjih Božijih poslanika. U Kur’anu Allah, dž.š., kaže:
وَلَقَدْ بَعَثْنَا فِي كُلِّ أُمَّةٍ رَّسُولاً أَنِ اعْبُدُواْ اللّهَ وَاجْتَنِبُواْ الطَّاغُوتَ
Mi smo svakom narodu poslanika poslali: „Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!“ (An–Nahl:36.)
Da ne ostane nedorečeno, naše robovanje ne donosi nikakvu korist Gospodaru svega, nego je ono izvor sreće i poštovanja samog čovjeka, jer je Bog od svega neovisan.
Isto tako, ako učitelj kaže svojim učenicima da se obrazuju, korist njihovog učenja se vraća njima samima, a ne učitelju koji ih je podučio tom znanju.
Korijeni pokoravanja Bogu
Veličina Božija
Čovjek se u susretu sa izvanrednom ličnošću postavlja u ponizan položaj. Susret sa velikim učenjakom čovjeka primorava na ukazivanje počasti i poštovanja, zato što obični čovjek naspram utjecajnog čovjeka i velikog učenjaka uviđa svoju manjkavost u pogledu sopstvene vrijednosti i učenosti. Bog je izvor svih veličina i ljepota. Spoznaja Boga i Njegove veličine čini da se čovjek osjeća nemoćnim i majušnim spram Gospodara, te ga na taj način čini voljnim da Mu se pokorava.
Osjećaj potrebe i ovisnosti
Čovjek je potrebit i nemoćan, a Bog je na vrhuncu bespotrebnosti i apsolutne moći i On je taj koji je nad ljudima i koji njima vlada. I zbog tog faktora u čovjeku je prisutna potrebitost robovanja i pokoravanja svom Gospodaru.
Zahvaljivanje na blagodatima
Pozornost prema neprocjenjivim i beskrajnim blagodatima koje nas okružuju sa svih strana, rađa najsnažniju želju za veličanjem Gospodara. Te blagodati počinjemo dobijati čak i prije negoli se rodimo, a nakon rođenja i tokom života nastavljamo obilno da ih dobijamo i koristimo. Ako smo bili dobri i u dobru date blagodati koristili, onda ćemo na idućem svijetu biti počašćeni uistinu posebnim blagodatima.
Nadovežimo se sada na Kur’an, putem kojeg se Uzvišeni Gospodar obraća ljudima u doba Božijeg Poslanika, s.a.v.a., ukazujući na potrebu njihova robovanja kao načina zahvalnosti na pruženim blagodatima:
فَلْيَعْبُدُوا رَبَّ هَذَا الْبَيْتِالَّذِي أَطْعَمَهُم مِّن جُوعٍ وَآمَنَهُم مِّنْ خَوْفٍ
Neka se oni Gospodaru ovoga hrama klanjaju, koji ih gladne hrani i od straha brani. (Qurayš:3-4.)
Čovjekova priroda
U prirodu čovjeka utkano je robovanje i prizivanje. Ako čovjek dođe do istine o Obožavanom, doista će stići do željenog ideala, ali ako skrene sa ‘pravog puta’, zaista će izgubljen biti. Skretanje sa ‘pravog puta’ može biti razlogom da objekti njegovog obožavanja budu pogrešni, kao što su kipovi, sunce i mjesec, krava i tele; a to su samo neki od zabludjelih radnji i božanstava. Ima i onih koji robuju: novcu, položaju, ženi, automobilu, medalji itd. Zato su poslanici i dolazili kako bi čovjeka spasili od stranputice i pogrešnog robovanja.
Tako hazreti Ali, mir neka je s njim, kaže:
فَبَعَثَ اللَّهُ مُحَمَّدا صَلّى اللّهُ عَلَيهِ وَ آلِه بِالْحَقِّ لِيُخْرِجَ عِبادَهُ مِنْ عِبَادَةِ الْاءَوْثانِ إِلى عِبادَتِهِ
Allah je poslao Muhammeda – mir i blagoslovi Božiji neka su s njim i porodicom njegovom! – s Istinom da bi narod Svoj izbavio od robovanja utvarama i okrenuo ih robovanju Njemu. (Nehdžu-l-belaga, hudba 147.)
Duh robovanja je utkan u prirodu čovjeka, stoga ako se ne bude na pravilan način odnosio prema njemu, čovjek će zalutati na stranputicu. To je kao primjer bebe koja, ako joj ne damo adekvatnu hranu za njen uzrast, posegne i za onim što nije dobro za nju i u tome na sebi svojstven način uživa. Bez ispravne upute ova prirodna sklonost će da buja sve više i više. Tako i čovjek sa ispravne putanje odluta u beznađe i robovanje bez sadržaja.
Prevod sa perzijskog: Senad Ćelović, apsolvent Fakulteta islamskih nauka u Komu
Izvor: Tajna namaza, Muhsin Kirajeti, Kom