Jednom jedan čovjek odluči ušuljati se na susjedovu njivu i ukrasti nešto pšenice.
„Ako uzmem samo malo sa svakog polja, niko neće primjetiti“, reče on sebi, „a ja ću sebi nakupiti lijepu hrpu pšenice.“
Odlučivši tako, sačekao je najmračniji dio noći, kada su gusti oblaci prekrili mjesec, i išuljao se iz kuće. Poveo je sa sobom svoju najmlađu kćer.
„Kćeri“, propšaputao je, „ti moraš stražariti i upozoriti me ako me neko vidi.“
Tako je čovjek ušao na prvo polje i počeo žnjeti pšenici. Neprođe malo, a dijete pozva oca:
„Oče, neko te vidi!“
Čovjek pogleda oko sebe, ali ne vidje nikog, pa sakupi ukradeno žito i pređe na drugo polje.
„Oče, neko te vidi!“, pozva dijete opet.
Čovjek zastade i pogleda naokolo, ali opet nikog ne vidje. Sakupi još pšenice i pređe na treće polje.
Samo što je malo prošlo, kćerka opet pozva oca:
„Oče, neko te vidi!“
Još jednom čovjek zastade sa poslom i pogleda pažljivo u svakom smjeru, ali ne vidje nigdje nikoga, pa sakupi u svežanj pšenicu i ušulja se u posljednje polje.
„Oče, neko te vidi!“, pozva dijete opet.
Čovjek prestade žnjeti, pogleda naokolo i opet ne vidje nikoga.
„Za ime svijeta, zašto uporno govoriš da me neko vidi?“, ljutito upita kćer. „Svugdje gledam, ali ne vidim nikoga.“
„Oče“, promrmlja dijete, „Neko te vidi odozgo.“
Pouka:
Vjera nas uči da nijedno djelo ne prolazi neviđeno. Sa takvim uvjerenjem i naše djelovanje će biti ispravnije i bolje.
Izvor:
William J. Bennett, The Children's Book of Virtues, Siomon & Schuster, New York, 1995, Someone Sees You, str. 68. i 69.
Prevod: A. Kadrija