O igri šaha

Ebuzzija[1], osmanlijski književnik, između ostaloga kaže u svojoj zbirci, kako neki misle da je poznata igra ‘šah’ najprvo potekla iz Kine. Ali gledajući joj ime, prvo bi se moglo reći da je to prije indijski izum, nego li kineski, jer u svim istočnim krajevima, a osobito u Indiji, ta se igra zove ‘satrang’. ‘Sat’ indijskim jezikom znači četiri ili četverac, a ‘rang’ znači jedna linija redovite vojske; te, stog,a veli pisac, priličnije je da je ‘šah’ indijski izum, negoli kineski.

Većinom istočni povjesničari dokazuju da je tu igru najprije iznašao neki mudrac u Indiji, imenom Dahir ili njegov sin zvani Sai-se, i to na četiri vijeka prije rođenja Isa-pejgambera.

Ta igra razišla se je kroz malo vrijeme svuda po Aziji, te su je donijeli Arapi sa sobom u Španiju, pa iza toga se raziđe po svoj Evropi i prijeđe u Ameriku.

Među muslimanima najglasovitiji igrač ‘šaha’ bio je Ćatib Ebu Bekr[2], koji je živio u trećem vijeku poslije Hidžreta. Tako je vješto umio igrati da su ga prozvali drugim izumiteljem šaha. U njegovom vremenu nije ga mogao niko nadigrati.

Od otomanske visoke kuće bilo je više sultana koji su znali veoma dobro tu igru. Između njih glasoviti i slavodobitni sultan Fatih Mehmed, osvojitelj Carigrada, i takozvani Javuz sultan Selim bili su prvi u svom vremenu u toj znamenitoj igri.

U Periji, a osobito u Indiji, ima ih i sada, koji se umjedu veoma vješto i vanredno šaha igrati, te tamošnji svijet prstom na njih pokazuje.

U turskom, arapskom i perzijskom jeziku mnogo imade posebnih knjižica, koje su pisane, kako se valja na više i više načina šaha igrati. Od ovih knjižica neke su prevedene i na zapadne jezike, pak se njima igrači služe.

U nas u Bosni i Hercegovini u posljednjem vremenu najbolje je poznavao tu igru najstariji sin Ali-paše Rizvanbegovića[3], i opće štovani Nafiz-paša[4], koji je 1882. godine umro u Mostaru u svojoj domovini. A u sadašnjem vremenu među nama je najznamenitiji bio vještak šaha, prijašnji načelnik glavnog grada Sarajeva, Mustafa-beg Fadilpašić koji je 1892. godine preminuo. Imade ih još među nama priličan broj, koji se veoma vješto igraju.

Kad je igru najprvo izumio taj indijski mudrac, odnese je hindskom caru, te mu je preda. Car se veoma začudi i obraduje za taj izum, pa reče mudracu: „Šta hoćeš išći da ti dadnem?!“

Ovaj mu reče: „Neću ništa drugo, nego da tvoje paše i veziri i ostali dostojanstvenici urade sljedeće: nek’ prvi metne jedno zrno pšenice u prvu kutijicu šaha, a drugi u drugu dva zrna, treći četiri, četvrti osam; eto tako pomnožavajući neka ispune sve šezdeset i četiri kutijice šaha, pa koliko izađe pšenice, neka mi se to dade, ja drugo ne išćem.“

Na to mu reče car: „Ja sam mislio da ćeš zaiskati nešto golemo, a to je baš ništa.“ Te zapovjedi car svojim dostojanstvenicima, pa tako povećavajući počnu metati pšenicu u kutijice šaha. Ali kasnije opaze, da ne može doteći, što god ima pšenice u svoj Indiji, da se tako šah popuni. To kažu caru.

Istina, car se malo zastidi, pa reče: „E, hajde ga zadovoljite na drugi način, pa kako bilo.“

Tako zadovolje toga mudraca, ali ne dobije od milijun dijelova niti jedan, kao što je on bio naumio i zaiskao.

Zato veli neki istoričari da je veća vještina kojom je od cara zaiskao nagradu, nego što je izum šaha.

Zato se ta njegova nagrada kao neko čudo i danas svuda pripovijeda.

Veli Ebuzzija: Od srednje pšenice kad se uzme trideset dvije hiljade, devetsto dvadeset i osam zrna, sačinjava jednu oku. Kad se proračuna na turske varićke, u najposljednju, to jest u šezdest i četvrtu kutijicu šaha, trebalo bi metnuti četrnaest triliona, pet milijardi, trista šezdeset i tri milijuna, dvjesta sedamdeset i dvije hiljade šest stotina i sedamdeset i šest carigradskih varićaka pšenice, a toliko pšenice na svemu svijetu da nema. Ko poznaje račun, lako može znati.

 

Izvor: M. Kapetanović Ljubušak, Istočno blago II, Svjetlost, Sarajevo, 1987., str. 135-136.