Autor: Nedžmija Hadžić
Od tog pogleda se ledila krv u žilama, a sve što mi je jedno petogodišnje dijete uz taj pogled serviralo bilo je: OBEĆALA SI!
Davno sam negdje pročitala: Obećati znači imati potencijal da razočaraš ljude.Smatrala sam da u ovome ima malo istine, ali i da ljudi ponekad jednostavno daju obećanje u nadi da će ga zaista moći ispuniti.
Nedavno sam, krenuvši na dugo očekivanu kafu sa prijateljicama, svom sinu obećala kupiti bombone po povratku.
On me je upitao: – Je l’ obećaješ? A ja, sigurna u sebe, rekla sam: – Obećajem.
To je bilo dovoljno da moj sin mirno sjedi tri sata i čeka mamu da dođe kući sa bombonima.
Međutim, mama je onog trena kad je izašla iz kuće, bez obaveze da pazi na ikoga, osim da pojede visokokalorični kolač i uživa u razgovoru sa prijateljicama, zaboravila na dato obećanje.
Pri povratku kući na vratima su me dočekala dva oka koja su ispitivački pokušavala otkriti gdje se kriju bombone, a kada su shvatila da ih nema, uputila su mi pogled od kojih se krv ledi u žilama.
Njegova mala ustašca su izgovorila samo dvije riječi: – Obećala si! Potom mi je okrenuo leđa, kao da me Bog tu nije ni dao.
Pojurila sam za njim, davala mu pare, nudila sve i svašta, ali to nisu bile bombone. To nije bilo ispunjenje obećanja.
I zato se mama vratila do najbliže trgovine, kupila bombone i došla od zaključka:
Obećanje je dug, ma kome ga davali; a ako niste sigurni da ćete ga ispuniti onda je bolje da ga ne dajete.