Prosječni roditelj provede dnevno u prosjeku 14,5 minuta komunicirajući s djetetom. Od toga 12,5 minuta potroši na kritiziranje djeteta i njegova ponašanja. Stoga, ne čudi kako većina djece zaključi kako roditeljima nisu važna i kako ništa ne mogu učiniti kako treba.
Zašto na početku priča o roditeljima i samopouzdanju djeteta?
Roditelji su obično prvi i glavni izvor informacija, oni su modeli od kojih djeca uče ponašanja i razne stvari. Dijete od roditelja dobiva povratne informacije o tome koliko su voljeni, dobri, pametni, lijepi i uspješni. Ako dijete ne dobiva takve informacije, vjerojatno će imati nisko samopouzdanje što u velikoj mjeri utječe na školski uspjeh, odnose s drugim ljudima, kreativnost te drugo. Stoga, važno je da roditelj bude pravi vrtlar u njegovanju samopouzdanja kod svog djeteta.
Svaki roditelj želi imati dijete koje će biti visokog samopouzdanja, odnosno koje će biti sposobno razmišljati, donositi odluke, rješavati razne probleme, biti otvoreno za druženje i suradnju, kreativno i primjerenog ponašanja. No, što roditelji mogu učiniti?
Samopouzdanje nije nešto s čime se dijete rodi. Roditelji su ključni za djetetov rast i razvoj, oni su njegovatelji i graditelji dječjeg samopouzdanja u najranijoj dobi. Nema recepta niti škole kako biti dobar roditelj, no pokazalo se da roditelji koji imaju autoritativni stil odgoja postižu uspjeh u odgoju djece jer su brižni i topli, postavljaju djetetu zahtjeve primjerene dobi i sposobnostima. Komunikacija im je dvosmjerna jer pitaju dijete za mišljenje i vode računa o njegovim osjećajima, a objašnjavaju svoje odluke. Takav stil odgoja doprinosi razvoju visokog samopouzdanja kod djeteta.
Često roditelji zbog raznih obveza ne slušaju dijete kada im nešto govori ili paralelno obavljaju neki drugi posao. Dijete traži pažnju, ponekad ima potrebu samo nešto podijeliti s roditeljima, svoj doživljaj ili osjećaj, a ne slušati kritike i ono što nije dobro učinilo. Često su roditelji ti koji pitaju dijete kako je bilo u školi, na što dijete odgovori „Dobro“ i tu staje razgovor. Takva komunikacija je jednosmjerna jer je obično usmjerena na akademsko postignuće, tj. samu ocjenu, a zanemaruju se djetetovi osjećaji, sposobnosti i trud.
Da bi roditelji zaista čuli svoje dijete, poželjno je da ga slušaju otvorenim umom, da zaista čuju što im dijete poručuje. Trenuci u kojima ih roditelji aktivno slušaju važni su za razvoj njihova samopouzdanja jer razvijaju pozitivnu sliku o sebi i svojim sposobnostima. Da bi dijete voljelo sebe, treba imati osjećaj da ga roditelji vole. Mnogi roditelji svoju ljubav prema djeci automatiziraju, odnosno misle da se podrazumijeva sama po sebi, no iskustva pokazuju suprotno – djeci je potrebno to pokazati. Nakon podatka da oko 15% djece ima emocionalnih poteškoća, zasigurno ćete se pitati je li vaša slika o sebi pozitivna ili negativna, te kako se osjeća vaše dijete ili učenik.
Izvor: Marija Novoselić / www.istrazime.com