Odgoj u islamu VI dio

Autor: dr. Sabahudin Šarić

---

Čovjek kao najsavršenije Božije stvorenje također predstavlja i najkompleksniju kreaciju i u sebi nosi nebrojive mogućnosti i potencijale koji se ispoljavaju u širokom spektru ljudskih karaktera. O svojstvima čovjeka koja su, prije svega, izražena u Kur'anu, a potom objašnjavana kroz Poslanikovu predaju i upute pisali su brojni autori. Teško je naći islamskog autora koji se neposredno ili posredno nije bavio različitim aspektima kur'anskog odnosa prema čovjeku.

Zbog širine pitanja o suštini čovjeka teško je očekivati da se na njega da potpuni odgovor. Mi ćemo ovdje ukazati samo na dio širokog spektra mogućnosti manifestacije onoga što se u najopćijem smislu naziva čovjek, ali što u kur'anskoj gradaciji može da se izrazi u različitim skupovima svojstava. Za svaki od tih skupova svojstava Kur'an koristi različite nazive nastojeći na taj način da nam pokaže raspon čovjekovih mogućnosti. Ono što je u tom kontekstu zanimljivo sa stanovišta odgoja jeste da upravo taj raspon čovjekovih mogućnosti ukazuje na mogućnosti ljudskog odgoja. Odnosno, pokazuje nam etape kroz koje čovjek može da prolazi tokom razvoja sopstvene ličnosti i koje se kreću od onog „kao stoka, čak i gori“[1] pa do „najboljih[2], koji čine dobra djela[3], iskrenih[4]“ itd. Pored toga, Kur'an govori i o „onima koji siju nered na zemlji (mufsidin)[5], o onima koji čine nasilje (zalimin)[6], o onima koji poriču“ i sl. U kur'ansku gradaciju čovjeka naravno ulazi i ona najpoznatija podjela na licemjere (munafiq), nevjernike (kafir), predane (muslim) i vjernike (mu'min). Pored toga Kur'an govori i o onima koji su u zabludi, ili su zalutali, ili put izgubili[7]. Postoje i oni koji su gluhi, slijepi, zatim ljudi bolesnih srca i brojni drugi. Kur'an uz svaku od ovih karakterizacija uglavnom navodi i najistaknutija obilježja, pa nam ukazuje ko su oni koji siju nered na zemlji i kako se ponašaju. Govori nam i o nasilnicima, poricateljima, onima koji pokrivaju istinu, licemjerima i šta ih karakteriše, kao što nam ukazuje i na svojstva onih koji su iskreni, dobročinitelji, bogobojazni, istinski vjernici, predani Bogu itd.

Naravno, mi zbog ograničenosti prostora nismo u mogućnosti da nabrojimo sve karakterizacije čovjeka navedene u Kur'anu. Ali i ova kratka selekcija ukazuje na svu kompleksnost ovog najsavršenijeg Božijeg stvorenja. Pored toga, ove razne klasifikacije ukazuju na dvije veoma bitne stvari koje su značajne za našu raspravu o odgoju. Prvo je da su svi karakteri ljudi navedeni u Kur'anu u mogućnosti da u životu na ovom svijetu zasluže Božiju milost i da se preodgajanjem spase iz najgorih mogućih stanja u kojima se mogu naći. Ova činjenica, naravno, više govori o širini Božije milosti koja nadilazi Njegovu srdžbu, nego o stvarnim nastojanjima ljudi da tu milost i zasluže. Sa druge strane ukazuje nam na širinu i domen djelovanja islamskog odgoja. Odgoj nije ograničen samo na određenu, privilegovanu grupu ljudi, nego može da obuhvati sve: od onih „najgorih“ do „najboljih“. Odgajatelj je u mogućnosti da, oslanjajući se na Božiju milost, pokuša uputiti i odgojiti i one koji su svrstani u najgore među ljudima, kao što je to bio slučaj sa Musa, a.s., i Faraonom. Odgajatelj i u tom najbeznadežnijem slučaju biva upućen da se objektu svoje upute obrati na najljepši način[8].

Sljedeća bitna stvar vezana za kur'ansku klasifikaciju ljudi je to da svaka od tih kvalifikacija ukazuje na jednu vrstu karaktera, jedan kompleks osobina koje čine čovjekovu ličnost. Ta ličnost je satkana od niza kvaliteta koji su u međusobnoj interakciji i u zavisnosti od te interakcije čovjekov karakter se ispoljava u formama koje nam navodi Kur'an kao: nevjernik, licemjer, predani, iskreni, zalutali, pokvareni, nasilnik itd. Dakle, svaka od ovih karakterizacija sa sobom nosi poseban odnos unutarnjih kvaliteta i potencijala koji su u islamskoj antropologiji jasno pobrojani i koji čine unutarnje ili karakterne elemente odgoja. Ti elementi čine neodvojive segmente čovjekove ličnosti i karaktera, a među najvažnijim od njih su: duša (nefs), srce (qalb), razum (aql), duh (ruh) i primordijalna priroda (fitret). Duša koja na zlo navraća, bolesno srce, nerazumnost i zaborav ljudskog iskona i počela sigurno neće iziskivati iste odgojne metode i isti odgojni pristup kao duša koja sama sebe kori, srce koje vidi, misleći razum i svijest o Bogu. Kratkročni odgojni ciljevi također u ovim slučajevima mogu da se razlikuju. Odgajatelj je taj koji u skladu sa stanjem odgajanika treba da odabere najbolji i najefikasniji pristup kako bi ostvario najbolje rezultate na putu odgajanja roba Božijeg, što je krajnji cilj svakog odgoja.

Stoga ćemo u nastavku ovih razmatranja o odgoju u islamu detaljnije govoriti o navedenim kvalitetima i potencijalima sa kojima čovjek raspolaže i njihovim mogućim stanjima. Pokušat ćemo, u skladu sa potrebama ove rasprave, definisati neke od najkontraverznijih pitanja islamske antropologije kao što su duša, srce, razum i dr.

Izvor: magazin Ašk, br 10, Sarajevo, januar 2016, str. 22-24.