Autor: dr. Sabahudin Šarić
U prošlom nastavku naših rasprava o islamskom odgoju, između ostalog, ukazali smo na moguće brojne Božije „intervencije“ na ljudsko duhovno srce kao jezgro čovjekovog bića. One su toliko brojne da, kada bi se izolovano posmatrale, mogu navesti na stav o neupitnom determinizmu, a time i na mišljenje o čovjekovoj neodgovornosti za djela koja čini, što bi bilo potpuno netačno. Božiji utjecaji na ljudsko srce su prije svega izraz Božije milosti ili srdžbe koje, ni u jednom ni u drugom slučaju, nisu odraz pukog determinizma, nego su neodvojive od ljudskog napora i zalaganja za očuvanje i pročišćenje ili upropaštavanje vlastite ličnosti. Od pripravnosti ljudskog srca, što je rezultat odgoja ili neodgoja čovjeka, zavisi da li će biti izložen Božijoj milosti i pomoći, ili će mu „srce biti zapečaćeno“.
Ako razmotrimo riječ koja se u arapskom, perzijskom, pa i u turskom jeziku koristi za srce kao i njenu etimologiju i značenje, možemo uvidjeti da srce, po svojoj prirodi, prima različite utjecaje i okreće se i povodi za njima. Arapski izraz za srce je qalb (per. qalb, tur.kalp) što znači okrenuti, prevrnuti, izvrnuti, transformisati itd. Dakle, srce je sklono stalnom „okretanju“, „preusmjeravanju“, „izvrtanju“, odnosno podložno je nestabilnosti, promjeni stanja i primanju utjecaja. Od pripremljenosti srca za pozitivnu ili negativnu orijentaciju zavisi da li će biti podložnije utjecajima afirmativnih vrijednosti, ili će se predati utjecaju onih snaga koje ga vode u „sljepilo“, „bolest“, „otvrdlost“ i na kraju u propast. Te snage postoje u čovjeku poput strasti, pohlepe, zavisti itd., a mogu biti i rezultat vanjskih utjecaja bez obzira da li dolaze od sredine u kojoj živi ili iz sfere onoga što se karakteriše kao utjecaji i poticaji šejtana. Između ovih utjecaja postoji stalna borba za nadmoć i dominaciju nad ljudskim srcem kao centrom čovjekove ličnosti, svijesti, vjerovanja, u kome se sažimaju i koncentrišu ljudske percepcije, iz kojih kasnije proističe čovjekova orijentacija i djelovanje. Kur'an na ovu borbu ukazuje na različite načine, kao na primjer u ajetu: Reci: „Ko je neprijatelj Džibrilu? a on, Allahovom voljom, tebi stavlja na srce Kur'an – koji potvrđuje da su i prijašnje objave istinite – kao putokazi radosnu vijest vjernicima.“[1] Ili ajet: „Licemjeri se plaše da se vjernicima ne objavi sura koja bi im otkrila ono što je u srcima licemjera.”[2]
U svakom slučaju, značajnu ulogu u usmjeravanju srca ka putu istine ima čovjekovo djelovanje u cilju zaštite srca i njegove pripreme za usavršavanje i napredovanje dok ne postane „čisto srce“.
Ova borba za dominaciju nad ljudskim srcem se ne odvija između različitih vanjskih faktora. Ona je najizraženija upravo u samom čovjeku i može se reći da je čovjekov unutarnji sukob sa samim sobom najznačajnije poprište na kome se odlučuje o njegovoj budućnosti, spasenju ili propasti. Ta unutarnja borba je veoma suptilna i često prikrivena. Brojni ajeti ukazuju na nju i na njene različite forme. Rezultati tog sukobljavanja se uočavaju u ljudskim postupcima i pristupima i određuju čovjekove stavove u životu, kao na primjer: „Ima ljudi čije te riječi o životu na ovom svijetu oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njihovim, a najljući su protivnici.“[3]
Pobuna protiv Boga i istine je sigurno jedan od krajnjih pokazatelja bolesti srca koja se ispoljava kroz svojeglavost, umišljenost i egoizam. O tome se kazuje u sljedećem ajetu: „On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su galvnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni.“[4]
Nema sumnje da degradacija i zastranjenje srca rezultira najgorim čovjekovim stanjem čije rezultate ne trebamo čekati na drugom svijetu. Brojne nedaće, problemi, sukobi i tragedije u ljudskim životima direktno ili indirektno su povezani sa stanjima u kojima se nalaze ljudska srca, odnosno karakteri ljudi.
Međutim, ne želeći ulaziti u dublju analizu svih mogućih opcija i mogućnosti koje stoje pred ljudskim srcem, njegovim stanjima, promjenama i orijentacijama, ono što je predmet našeg razmatranja je pitanje odgoja u islamu i, shodno tome, uloga koju odgoj i usavršavanje ljudskog srca može imati u tom kontekstu.
Shodno stanjima u kojima se čovjek može nalaziti u rasponu od nevjernika, licemjera, idolopoklonika, muslimana, vjernika (mumina), muhsina, muhlisa, pa do stepena potpunog roba Božijeg, jasno je da srce svojim stanjima i usavršavanjem slijedi ta stanja. Dakle, postoji mogućnost njegovog odgajanja i usmjeravanja, odnosno jačanja vjere u njemu, a samim tim i unapređenja čovjekovog općeg stanja i usavršavanja njegove ličnosti. Na tu gradaciju na jedan način ukazuje i ajet: Neki beduini govore: „Mi vjerujemo!“ Reci: „Vi ne vjerujete, ali recite ‘Mi se pokoravamo!’ jer u srca vaša prava vjera još nije ušla.“[5]
Dakle, stanje srce ima ključnu ulogu u čovjekovom odgoju i neposredno je vezano kako za čovjekove postupke, tako i za njegovo vjerovanje i odnos prema njegovom Gospodaru, svijetu i drugim ljudima. Pošto je srce suptilna dimenzija ljudske ličnosti, neophodno je tokom odgoja čovjeka obratiti mu posebnu pažnju i, također, na sve islamom predviđene načine spriječiti njegovu dezorijentaciju, slabljenje i posustajanje na putu istine.
Izvor: magazin Ašk, br.16, Sarajevo.