Još jedno od pravila druženja i lijepog ophođenja s ljudima je ono koje se tiče podrške i jedinstva. Jer, jedno od neospornih i neporecivih prava, u koje nema nikakve sumnje, jeste neophodnost jedinstva i podrške u društvu. Ako ljudi žele da imaju dobar život i proizvedu značajne promjene u različitim vidovima života, trebaju društveno živjeti, društveno misliti, društveno odlučivati i društveno djelovati. Znači, trebaju male i raštrkane snage povezati i svi se usredsrediti na jednu tačku da bi mogli u okrilju jedinstva, sloge, razmjene mišljenja i uvjerenja preduzeti djelotvorne korake u otklanjanju teškoća sa kojima se susreću.
Iako postoje različita gledišta o tome da li je čovjek po svojoj prirodi društven ili živi društveno usljed nužde i potrebe, ipak ne može bez uzajamnosti i društva nastaviti život i dok se pojedinci u društvu ne ujedine i ne budu se uzajamno pomagali, neće ni postići uspjeh.
Kur’an i pozivanje na jedinstvo
S obzirom na činjenicu da jedinstvo, podrška i zajedništvo imaju graditeljsku i djelatnu ulogu u postizanju ideala i unapređenja društvenih poslova, Kur’an Časni u različitim prilikama i na različitim mjestima poziva muslimane na jedinstvo i slogu i upozorava ih na nepovoljan ishod u slučaju njihove razjedinjenosti i razilaženja te kaže:
Svi se čvrsto Božijeg užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Božije milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali,
milošću Njegovom, braća; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako
vam Bog objašnjava Svoje dokaze, da biste na Pravom putu istrajali. (Ali ‘Imran, 103)
Bog Uzvišeni smatra razjedinjenost i neslogu uzrocima gubljenja časti i nezavisnosti te kaže:
I pokoravajte se Bogu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite strpljivi, jer Bog je, zaista, na strani strpljivih. (El-Enfal, 46)
Razjedinjenost, vrsta Božije kazne
Kur’an Časni smatra razjedinjenost i sukobljavanje jednom od nebeskih nesreća.
Reci: “On je kadar da pošalje protiv vas kaznu iznad vaših glava ili ispod vaših
nogu ili da vas u stranke podijeli i učini da silu jedni drugih iskusite.” Pogledaj
samo kako Mi potanko iznosimo dokaze da bi se oni urazumili! (El-En‘am, 65)
Iz ovog ajeta se da zaključiti da su nesloga, podijeljenost i razjedinjenost među ljudima toliko opasni da su ravni nebeskim kaznama, munjama i potresima. Upravo zbog toga jedan od načina koje koriste velike sile da bi mogle potpuno provesti svoje zle namjere i želje te ovladati narodima svijeta te da bi mogli uspješno nasrnuti na njihove živote, imovinu, djecu i čast, jeste ubacivanje sjemena nesloge među narode, upravo onako kao što Kur’an Časni kaže o faraonu:
Faraon se u zemlji bio uznio i stanovnike njezine na stranke bio izdijelio; jedne je
tlačio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao, zaista je pokvarenjak bio.
(El-Kasas, 4)
Iz ovog ajeta postaje očito kako je faraon, u nastojanju da ojača temelje svoje tlačiteljske vladavine, među zlim postupcima koje je provodio, odabrao isticanje razlika među pripadnicima naroda Egipta i upravo je to ona politika čije je iskustvo sažeto u rečenici: “Podijeli pa vladaj!”
Nesloga, šejtanovo oružje
Budući da je šejtanovo oružje odvođenje u zabludu i varanje ljudi te njihovo držanje daleko od puta sreće, da bi postigao ovaj cilj on koristi oružje nesloge i neprijateljstva među narodima. Kur’an Časni kaže o ovome:
Šejtan samo hoće da među vas neprijateljstvo i mržnju ubaci. (El-Maide, 90)
Islam, vjera jedinstva
Pošto je islam vjera jedinstva i svoje sljedbenike odvraća od svake vrste dvoličnosti, razdijeljenosti i rasparčanosti, Bog Uzvišeni kaže Svome Časnom Poslaniku:
Oni koji su se u svojoj vjeri razišli i u stranke se podijelili, ni u čemu ti njihov nisi!
Njihov slučaj je kod Boga, a zatim će ih On obavijestiti o svemu šta su činili. (El-En‘am, 159)
Pobjeda u okrilju jedinstva
Poslanik Božiji, s.a.v.a., s tim u vezi je na Oprosnom Hadžu, u mesdžidu Hif na Mini, nakon hvaljenja i veličanja Boga Uzvišenog, održao govor u kojem je, između ostalog, rekao:
”…Neka Bog pomogne onog roba Svoga koji moj govor čuje i zapamti i potom ga prenese onome ko ga čuo nije!…” A zatim je još rekao: “Tri su osobine koje srce ni jednog muslimana neće poreći: iskreno djelovanje radi Boga; davanje iskrenog dobronamjernog savjeta predvodnicima muslimanskim; čuvanje zajednice muslimana.”[1]
Razlog zbog kojeg se u islamu u ovoj mjeri naglašava jedinstvo je u procjeni da će ljudi, ako žele uraditi neki posao, u okrilju jedinstva i zajedništva otkloniti prepreke s puta i brzo stići do cilja.
Imam Ali, mir neka je s njim, rekao je:
“Nijedan narod se nije ujedinio u izvršenju nekog djela, a da zajedno nisu ojačali i da se savez njihov nije učvrstio. I nijedan narod se nije okoristio ovom snagom, a da Bog nije otklonio njihove teškoće i spasio ih od nevolje poniženja i pokazao im na učitelje i znakove vjere.”[2]
Zato je plemeniti Poslanik, s.a.v.a., podnio velike tegobe i uložio mnogo napora uspostavljajući jedinstvo i samilost među ljudima. Unatoč trudu i naporu plemena i skupina, koji su iz neznanja bili prepreka širenju njegove poslanice, on je uspostavio sklad među različitim mišljenjima i stavovima.
Potom je, uz blagoslov islama i Kur’ana, učvrstio bratstvo, samilost i ljubav između dva velika i poznata plemena Medine, Evs i Hazredž, koja su od davnina gajila uzajamnu zlobu i neprijateljstvo.
[1] Ovdje je potrebno napomenuti dvoje:
Prvo: Ovdje nasihat nije korišten u značenju poruke, preporuke i opomene, nego u značenju dobronamjernosti, Upućivanja iskrenog i stvarnog savjeta prema drugima, a nasuprot lukavstva i obmanjivanja u značenju zlonamjernosti, prevare i izdaje. Ragib Isfahani u knjizi Mufradat o značenju riječi nush (حصن) kaže: “Nush (savjetovanje) određuje odabir djela ili riječi koji su prikladni za prijatelja i druga čovjekovog. Pojmu nasihat odgovaraju pojmovi čistota, iskrenost (safa, holus), tako da za med kažu nasihu-l-‘asal – čisti, nepatvoreni med.” U El-Mundžidu stoji: “Pojam nasihat znači da čovjekbude iskren i blizak u prijateljstvu.”
Drugo: Iako riječ nasihat leksički nema više od jednog značenja, ipak primjenom u različitim kontekstima poprima različite vidove. Naprimjer, ako se nasihat odnosi na Boga
Uzvišenog, razlikuje se od značenja iste riječi u odnosu na Poslanika Božijeg, s.a.v.a.,
Imama, mir neka je s njima, ili u odnosu na druge vjernike, kao što se razlikuje savjetovanje oca sa sinom i savjetovanje sina sa ocem. Iako su sve ovo primjeri dobronamjernosti i jedno te isto su u pogledu sadržaja i pojma, sa stanovišta forme su posebni.
Mohades Komi, Bog mu se smilovao, piše: “Nasihat u odnosu na Knjigu Božiju je potvrđivanje i djelovanje po njoj, nasihat u odnosu na Poslanika Božijeg, s.a.v.a., i Imame, mir neka je s njima, u značenju je potvrđivanja njih i slijeđenja u izvršavanju njihovih naredbi i uzdržavanja od onoga što su zabranili, a nasihat u odnosu na druge ljude u značenju je njihovog upućivanja na ovosvjetska i onosvjetska dobra i zla.” (Sefietu-l-bihar, sv. 2, str. 595.)
Prema mišljenju moje malenkosti, opseg značenja termina nasihat mnogo je širi od onoga što je rahmetli Komi pisao. Naprimjer, ne može se značenje termina nasihat u odnosu na Boga, Poslanika Božijeg, s.a.v.a., i Imame, mir neka je s njima, svesti na potvrđivanje i slijeđenje, već je svaki pojam koji u sebi sadrži dobronamjernost i iskrenost ušao u krug značenja ove riječi. Tako, naprimjer, ako je obavijest o zbivanjima u zemlji ili načinu rada uposlenika i službenika u vladi korisna za upravljače u društvu, onda je podnošenje izvještaja o tome jedan od primjera “davanja iskrenog dobronamjernog savjeta vođama muslimanskim”, koliko god da izvjestilac spram ovoga posla nema posebnu dužnost niti obavezu. Zato, svaki govor ili djelo učinjeno s dobrom namjerom i jasno izraženo, bez ukrašavanja, jeste nasihat i obrnuto, tajenje i šutnja iz bilo kojeg razloga mogu da budu izdaja, obmanjivanje i nasilje prema Imamu i ummetu i ovdje se razdvajaju prijetvorni prijatelj od prijatelja iskrenog i saosjećajnog. Prema tome, ne treba značenje riječi nasihat ograničavati na poseban krug i iscrtavati mu poseban oblik, jer kakvoća posla je usklađena s prilikama i povezan je s procjenom savjetnika i onoga koji saosjeća.
Na kraju, ovdje je prikladno da prenesemo nekoliko predaja: Plemeniti Poslanik,
s.a.v.a., rekao je:
“Za vjernika je obavezujuće da u prisutnosti i odsutnosti drugog vjernika prema njemu bude dobronamjeran.”
U drugoj predaji stoji:
“Na Danu Sudnjem kod Boga će najuzvišeniji položaj među ljudima imati oni koji su duže
hodili s dobronamjernim savjetom prema ljudima.”
I još je rekao:
“Ko god mi zajamči pet stvari, ja ću mu zajamčiti Džennet!” Pitali su ga: “O Poslaniče Bo-
žiji, kojih je to pet stvari?” Odgovorio je: “Dobronamjernost prema Bogu, dobronamjernost
prema Poslaniku Božijem, dobronamjernost prema Knjizi Božijoj, dobronamjernost prema
vjeri Božijoj i dobronamjernost prema muslimanskom društvu.”
[2] Šarhu Nehdži-l-belaga, Ibn Ebi-l-Hadid, egipatsko izdanje, sv. 3, str. 185.
Izvor: Muhammed Reza Mahdevi Kani, Koracika samoizgradnji, sv. 2., Fondacija Mulla Sadra u BiH, Sarajevo 2012, str.216-221.