Autor: Mirjana Vincek-Škvorc, prof. psihologije
Iako je uspješno roditeljstvo složen zadatak, može se donekle pojednostaviti time da način na koji se odnosimo prema djeci svedemo na jedan temeljni aksiom:
Koliko god je moguće roditelji trebaju pomoći svojoj djeci da steknu djelotvornu kontrolu nad svojim životom.
To znači da, koliko god je moguće, ne treba činiti nešto za dijete ili prema djetetu što će prouzročiti da ono izgubi kontrolu nad onim što u određenoj dobi može samo kontrolirati (uspješno činiti).
Postupci koje koriste roditelji, a koji dovode do toga da djeca gube kontrolu nad svojim životom, mogu se svesti na sljedeće:
Raditi stvari za djecu – Mnogi roditelji su skloni pretjerano raditi za djecu (ili umjesto djece) , istovremeno želeći da njihova djeca imaju kontrolu nad svojim životom kad odrastu.
Primjer 1. Kad su djeca mala – nosimo ih, oblačimo, hranimo i dr. čak i kada mogu sami hodati, oblačiti se, jesti…
Primjer 2. Kada dijete u školi naiđe na zahtjevniji zadatak – pomažemo, pišemo zadaće umjesto njega ili mu pomognemo da zadatak izbjegne. To činimo jer ih volimo i jer je lakše i brže učiniti to za njih nego čekati da to sami naprave. Također, na taj način učimo djecu da se stalno oslanjaju na druge ljude (nas), a ne na sebe, prepuštajući tako kontrolu drugima. Zbog toga što je previše stvari za njih učinjeno prije, djeca/tinejdžeri u odraslijoj dobi nisu pripremljena za brojne odgovorne stvari koje tada za sebe trebaju učiniti.
Raditi stvari prema djeci – Kada djeca ne čine ono što mi želimo (ono što mi mislimo da je za njih dobro) počinjemo činiti stvari prema njima – vičemo na njih, prijetimo, kažnjavamo. Kada se tako odnosimo prema svojoj djeci, ona nas „brišu“ iz svog popisa ljudi koje cijene i poštuju te tako smanjujemo mogućnost da na njih utječemo.
Mnogo učinkovitiji način discipliniranja djece koja krše pravila, jest ukidanje povlastica ili slobode sve dok se dijete nije voljno dogovoriti o načinu na koji će slijediti dogovorena pravila – na taj način dijete zadržava dio kontrole nad situacijom jer može sudjelovati u rješavanju problema.
Odgovornosti se učimo samo tako da je preuzimamo – ne možemo djecu naučiti odgovornom ponašanju ako im ne dajemo prilike da preuzimaju odgovornost za ono sa čime se u određenoj dobi mogu nositi. Ako naiđu na poteškoće, treba im dopustiti da podnesu opravdane posljedice (primjerene dobi), prije nego što netko od odraslih skoči u pomoć.
Djelotvorni roditelji vesele se uspjehu svoje djece koji ona ostvare samostalno. Nedjelotvorni roditelji depresiraju ili se ljute kada otkriju da oni rade za svoju odraslu djecu jer ona nisu naučila činiti stvari za sebe.
Izvor: Nove straze, časopis za prevenciju bolesti i promociju zdravlja, god. XXVI, br. 34, Zavod za javno zdravstvo Koprivničko-križevačke županije, Koprivnica, ožujak 2017, str. 6-7.