Odnos duše i tijela
Odnos duše i tijela

Odnos duše i tijela


Vjerovanje u postojanje duše prirodno dovodi do raspraveo kvalitetu i načinu odnosa između čovjekove duše i tijela.
Ovaj se odnos može analizirati sa dva aspekta: Prvo, kakva je uloga tijela u pojavi i nastanku duše? I drugo, na koji se način odvija odnos između ovo dvoje tokom njihovog zajedničkog života?
Kod prvog pitanja treba razjasniti da li duša u svom nastanku prethodi tijelu, ili nastaje nakonnastanka tijela? I u drugom pitanju, da li su duša i tijelo u svom djelovanju neovisni jedno o drugom, ili utječu jedno na drugo? I u slučaju utjecaja, da li je taj utjecaj uzajaman i dvostran ili samo jedno utječe na drugo?
U prethodnim raspravama, kada je analizirana pojava duše sa stanovišta Kur ’ana, ukazano je da postoje tri istaknute teorije u vezi s načinom nastanka duše i da se teorija o prethodnom postojanju duše ne može izvesti iz časnog Kur ’ana. I s racionalnog stanovišta također, teorija koja se pripisuje Platonu, dakle prethođenje postojanja duha postojanju tijela, nije prihvaćena i na ovu teoriju su izneseni mnogi prigovori.
Ovdje ćemo ukazati samo na dva od tih prigovora.[1]
1. Nematerijalni realiteti imaju stupnjeve i gradacije. Potpuno nematerijalni realiteti (mudžerrede aklani) u pogledu snage egzistencije superiorniji su u odnosu na nepotpuno nematerijalni realitet ili duše (mudžerrede nefsani). Duša, kao takva, ima viši položaj u odnosu na tijelo i njegov je upravitelj. Međutim, potpuno nematerijalni realitet zbog svog savršenstva nema nikakav odnos i zavisnost od tijela. Oni koji vjeruju u postojanje ljudskih duhova prije njihove povezanosti s tijelom, treba da odgovore na sljedeće pitanje: Da li oni prije povezivanja s tijelom posjeduju potpunu nematerijalnost ili nepotpunu nematerijalnost?
Izbor bilo koje od ove dvije mogućnosti suočit će ih s ozbiljnim problemom. Ljudski duhovi prije povezanosti s tijelom ne mogu biti duša (nepotpuni nematerijalni realitet), jer duša, zbog toga što jeste duša, ima potrebu za tijelom i ne može opstati bez njega. Također, ako prihvate mogućnost da ljudski duhovi prije povezivanja s tijelom posjeduju potpunu nematerijalnost (potpuno nematerijalni realitet), suočavaju se s ozbiljnim problemom koji glasi: nemoguće je da potpuno nematerijalni realitet bude povezan s tijelom i da usljed tog utjecaja reaguje tako što će biti zdrav, bolestan, tužan ili će uživati, dok ljudske duše pod utjecajem tjelesnih pojava reaguju na navedene načine.
2. Ako ljudske duše prije povezanosti s tijelima u odvojenom i jasnom smislu posjeduju posebnu egzistenciju, identitet i život i u osnovi nastanka nemaju nikakvu egzistencijalnu vezu s tijelom, onda će reinkarnacija u potpunosti biti opravdana i ova teorija neće moći negirati i odbaciti reinkarnaciju. Jer ako u nastanku i pojavi ne postoji istinski i egzistencijalni odnos između duše i tijela, onda će njihov odnos biti poput odnosa mornara i broda. Isto kao što jedan mornar može uzastopno raditi na brojnim brodovima, i duh svakog čovjeka također može, nakon napuštanja jednog tijela prilikom smrti, izabrati drugo tijelo. Znači, reinkarnirati se u novorođenčetu jednog čovjeka ili životinje.
Jer je pretpostavka da identitet i osobnost duha svake osobe nema nikakvog odnosa s njegovim tijelom i da je formiran prije povezivanja s bilo kojim tijelom.[2]
Iz rečenog je jasno da su razum (intelekt) i vjera saglasni da egzistencija duše nije prethodila tijelu.
Drugi dio rasprave jeste analiza načina odnosa tijela i duha tokom njihovog zajedničkog života. U objašnjavanju ovog odnosa prezentovane su raznovrsne teorije i ukratko ćemo ukazati na neke od njih.
a) Uzajamni utjecaj duše i tijela.[3]

Na osnovu ove teorije neka duševna (psihička) stanja, kao što su osjećaj bola
i užitka, posljedica su događanja koja se dešavaju unutar tijela i, s druge strane, sama duševna stanja mogu biti izvor promjena na tijelu, kao što je crvenjenje lica
usljed stida. Perceptivni i spoznajni aparat čovjeka je, poput njegovih želja i težnji, u odnosu s tijelom i mjera zavisnosti spoznajnog aparata čovjeka o tijelu razlikuje se u
različitim sferama percepcije. Osjetilna percepcija pod jakim je utjecajem tijela u smislu da čin osjetilne percepcije prvo započinje upotrebom organa koji se na nju odnose. Međutim, tako nije s intelektualnom percepcijom i udio tijela u ostvarivanju ove percepcije manji je nego kod osjetilne percepcije. Čin mišljenja potječe iz čovjekovog duha i tijelo je više pasivno nego aktivno. Profesor šehid Motahari, r.a., o ovoj teoriji kaže: “Ono mišljenje da je ovaj svijet za čovjeka zatvor, kavez i jama i da je dužnost čovjeka da polomi taj kavez i izađe iz njega i iz jame zasnovano je na ovom načelu o spoznaji duše, načelu koje je postojalo u Indiji i Grčkoj, a koje u islamu nije prihvaćeno. To načelo je da je čovjekov duh u potpunosti i savršenstvu stvoren na drugom svijetu i da odatle poput ptice u kavezu dolazi na ovaj svijet… Ako se kaže da svijet duhova ima prednost u odnosu na svijet tijela, to znači da je duh zraka čiji je nastanak bio na ovom svijetu, ali zraka koja je s drugog svijeta zasjala na ovom svijetu, a ne da je duh u potpunosti postojao na drugom mjestu, a da je zatim doveden ovdje. (Ensan-e kamel, str. 124.)
Takav je slučaj i s težnjama i sklonostima. Jedna grupa ljudskih htijenja biva potaknuta u slučaju kada je, prije toga, došlo do fizičkih interakcija kao što su glad i žeđ. Međutim, težnje kao što su težnja ka individualizmu, težnja za neovisnošću, posjedovanjem, znatiželja i težnja za otkrivanjem nepoznatog, nisu uvjetovane posebnim fizičkim aktivnostima, iako je moguće da izazovu neke fizičke reakcije.
Teorija međusobnog utjecaja veoma je poznata i uobičajena jer su pokazatelji i svjedočanstva njene tačnosti dostupna i uočljiva svakome. Unatoč ovoj jasnoći, ipak su izneseni stavovi protivni ovoj teoriji. Glavni razlog suprotstavljanja jeste u tome što se načelo uzročnosti, koje podrazumijeva utjecaj jednog na drugo, ne može zamisliti među materijalnim i nematerijalnim fenomenima. Kauzalni utjecaj jedino se razumijeva i percipira između materijalnih fenomena i ne postoji nikakvo racionalno poimanje o postojanju kauzalnog odnosa i o utjecaju materije na nemateriju i obrnuto. Mnogi su mislioci, zbog nemogućnosti da daju jasno i racionalno objašnjenje o načinu i mehanizmu utjecaja materije na nemateriju i obrnuto, odbacili i negirali ovu teoriju.[4]
Istina je da naša nemogućnost da dođemo do objašnjenja mehanizma kauzalnog utjecaja između dvije stvari ne rezultira odbacivanjem realnosti takvog odnosa koji se zapaža između te dvije stvari. Kada se samo postojanje uzajamnog utjecaja tijela i duše dokaže iskustvenim osvjedočenjem i intuitivnim saznanjima, naše neznanje o mehanizmu utjecaja ne treba rezultirati negiranjem samog postojanja takvog odnosa. Osim toga, promišljanje o prethodnim raspravama, posebno o gledištu Mulla Sadre o tome da je tijelo jedan od stupnjeva duha i da je čovjek jedna egzistencija i jedinstvena realnost, čiji su neki stepeni materijalni, a neki drugi nematerijalni, bolje razjašnjavaju i rasvjetljavaju pitanje uzajamnog utjecaja; jer onda više nije riječ o utjecaju neke strane egzistencije, nego je riječi o utjecaju jednog stepena bića na drugi stepen istog tog bića. I prihvatanje postojanja odnosa između različitih stupnjeva jedne realnosti je mnogo lakše od prihvatanja postojanja donosa između dva različita bića.
b) Paralelnost duše i tijela;[5]

Ova teorija prihvata princip usklađenosti i odnosa između fizičkih stanja tijela i duševnih (psihičkih) stanja, ali ne smatra da ova usklađenost proističe iz utjecaja jednog na drugo. Ako želimo navesti primjer u vezi s ovim, možemo tijelo i dušu uporediti sa dva sata koji rade tačno u skladu jedan s drugim, iako imaju građe koje su odvojene i nepovezane jedna s drugom. Međutim, ovo nepostojanje odnosa i kauzalnog utjecaja između to dvoje nije prepreka za sinhronizaciju među njima i tačno pokazivanje istog vremena.[6]
Shodno ovom stavu, sve što se fizički dešava u tijelu ima neki fizički uzrok. Naprimjer, kretanje olovke po papiru i pisanje jednog teksta posljedica je aktivnosti i interakcija koje se dešavaju u mozgu pisca. Ali istovremeno s ovim materijalnim činom i interakcijom u duši pisca postoji znanje o temi i želja i volja za pisanjem i to tako da ovo znanje i volja nemaju kauzalni utjecaj na događanje i čin i interakciju mozga i kretanje prstiju piščeve ruke.[7]
Ova je teorija bez argumenta, za nju nema ni posrednih dokaza. Stječe se utisak da je isključivo neznanje pristalica ove teorije o mehanizmu međusobnog utjecaja tijela i duše i racionalna isključenost utjecaja materijalnih fenomena na nematerijalne i obrnuto uzrokovalo ovakvo uvjerenje.
c) Epifenomenalizam;

Ova teorija ne prihvata uzajamni i dvostrani utjecaj. Ona prihvata samo kauzalni utjecaj fizičkih pojava tijela na dušu (psihu) i u osnovi negira mogućnost utjecaja duševnih (psihičkih) stanja na fizičke aspekte čovjeka. Sa stanovišta pristalica ove teorije, odnos između tijela i duha je poput odnosa pokreta prstiju jedne ruke ispred svjetla projektora i njihove sjene koja se projektuje na zidu. Kretanje prstiju ruke mijenja formu sjene na zidu, ali sjena ne može utjecati na kretanje prstiju.[8]
U ovoj teoriji duševni (psihički) fenomeni ne samo da nemaju kauzalni utjecaj na fizičke aktivnosti tijela nego takav odnos ne postoji ni među psihičkim pojavama. Nikakvo duševno stanje nije posljedica drugog duševnog stanja, nego su oboje posljedica fizičkih fenomena i mi pogrešno smatramo da postoji takav utjecaj među duševnim pojavama.
Osjećanje bola i plakanje posljedica su fizičkog događaja unutar mozga, osjećanje bola ne izaziva plakanje. Cilj i namjera da se pokrene ruka ne uzrokuju kretanje ruke, nego aktivnosti i interakcije mozga stvaraju namjeru i cilj u našoj duši (psihi) i upravo ta naredba mozga uzrokuje i pokretanje ruke. Dakle, istovremeno utječe i na psihu i na tijelo.[9]
Zagovornici ove teorije nemaju jasan odgovor na pitanje: ako su duševne (psihičke) pojave bez ikakvog utjecaja na tijelo, kako je onda bilo moguće pisanje svih različitih naučnih knjiga, poezije i izgradnja ogromnih mašina i dr. Zar je moguće da se bez uplitanja znanja, svijesti i volje ostvare ovako kompleksni rezultati.
Dešavanje nekih parapsiholoških pojava, kao što je telepatija, još je jedan dokaz netačnosti ove teorije. Jer u ovakvim slučajevima psihički fenomeni utječu jedan na drugi bez ikakvog uplitanja fizičkog tijela.

Izvor: Ahmed Vaezi, Čovjek u islamu,s perzijskog preveo Sabahudin Šarić, fondacija Mulla Sadra u BiH, Sarajevo 2018., str. 57 – 62.



[1] Vidjeti El-Esfaru-l-erbe’a, tom 8, str. 344–347.

[2] Profesor šehid Motahari, r.a., o ovoj teoriji kaže: “Ono mišljenje da je
ovaj svijet za čovjeka zatvor, kavez i jama i da je dužnost čovjeka da
polomi taj kavez i izađe iz njega i iz jame zasnovano je na ovom načelu o spoznaji duše, načelu koje je postojalo u Indiji i Grčkoj, a koje u
islamu nije prihvaćeno. To načelo je da je čovjekov duh u potpunosti i savršenstvu stvoren na drugom svijetu i da odatle poput ptice u
kavezu dolazi na ovaj svijet… Ako se kaže da svijet duhova ima prednost u odnosu na svijet tijela, to znači da je duh zraka čiji je nastanak
bio na ovom svijetu, ali zraka koja je s drugog svijeta zasjala na ovom
svijetu, a ne da je duh u potpunosti postojao na drugom mjestu, a da
je zatim doveden ovdje. (Ensan-e kamel, str. 124.)

[3] Psychophysical interactionism.

[4] An Introduction to Psiholophical Analysis, p. 397.
Istina je da naša nemogućnost da dođemo do objašnjenja mehanizma kauzalnog utjecaja između dvije stvari ne rezultira odbacivanjem
realnosti takvog odnosa koji se zapaža između te dvije stvari. Kada se
samo postojanje uzajamnog utjecaja tijela i duše dokaže iskustvenim
osvjedočenjem i intuitivnim saznanjima, naše neznanje o mehanizmu
utjecaja ne treba rezultirati negiranjem samog postojanja takvog odnosa. Osim toga, promišljanje o prethodnim raspravama, posebno o
gledištu Mulla Sadre o tome da je tijelo jedan od stupnjeva duha i da
je čovjek jedna egzistencija i jedinstvena realnost, čiji su neki stepeni materijalni, a neki drugi nematerijalni, bolje razjašnjavaju i rasvjetljavaju pitanje uzajamnog utjecaja; jer onda više nije riječ o utjecaju
neke strane egzistencije, nego je riječi o utjecaju jednog stepena bića
na drugi stepen istog tog bića. I prihvatanje postojanja odnosa izme-
đu različitih stupnjeva jedne realnosti je mnogo lakše od prihvatanja
postojanja donosa između dva različita bića.

[5] Psyhophysical parallelism.

[6] Philosophy of Mind, pp. 61, 62.

[7] An Introduction to Psiholophical Analysis, pp. 394, 395.

[8] Philospohy of Mind, p. 62.

[9] Person and Personality, p. 30.