Autor: Amina E. Nouri
Nastojte zaslužiti oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje, za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savladavaju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine; i za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju. (Kur'an, III:133-135.)
Čovjeku je data sposobnost razlikovanja dobra od zla. Pored toga pružena mu je kur'anska uputa koja otklanja sve nedoumice po ovom pitanju. Pa, ipak, čovjek je sklon griješenju. Griješenje je ponekad rezultat neznanja, nekad trenutne slabosti ili nedostatka čvrstog uvjerenja. Ponekad čovjek zbog obuzetosti sobom nije ni svjestan svoga grijeha. Stoga je bitno svakodnevno tražiti oprosta od Onoga koji grijehe prašta.
Dvije vrste istigfara
Postoje dvije vrste istigfara, traženja oprosta, od Uzvišenog Boga:
1. preventivni ili odbrambeni istigfar – daf'i;
2. potirući ili otklanjajući istigfar – raf'i.
Preventivni istigfar zatvara puteve zlu i grijehu kako ne bi doprijeli do čovjeka te ujedno čisti prljavštinu iz njegova srca.
Potirući istigfarpotire počinjene grijehe i čisti srce od posljedica griješenja. Primjer potirućeg istigfara sadržan je u jednom munadžatu imama Sedžada:
Bože moj, moji grijesi i nepostojanost moja obukli su mi odjeću poniženja. Udaljenost od Tebe učinila me siromahom. Bože moj, moj zločin i izdaja toliki su da su ubili srce moje…
Stanje koje nas potiče na traženje oprosta, vodi nas ka skrušenosti i postiđenosti pred Uzvišenim Bogom, što rezultira Njegovom milošću i oprostom.
Poslanik, s.a.v.a., kaže: Puno tražite oprost za grijehe jer vas Uzvišeni Allah nije podučio traženju oprosta osim iz razloga što želi da vam oprosti.
Imam Ali, mir neka je na njega, rekao je: Onome kome je dato traženje oprosta nije uskraćen oprost.
Put ka savršenstvu
Čovjek uvijek treba nastojati do kraja iskoristiti potencijale koje mu je Uzvišeni Bog stavio na raspolaganje kako bi dosegao savršenstvo duše. Vrline koje vode ka savršenstvu sadržane su u dvije stvari:
– pravilno gledanje na stvari, njihovo poimanje i shvatanje;
– postupanje i djelovanje po znanju.
Kur'an na znanje gleda kao na ljudsku vrlinu, pa djelovanje po znanju, kao i sjećanje na grijehe, čovjeka vodi ka savršenstvu, a udaljava od zablude.
Ko bude želio veličinu, pa u Allaha je sva veličina! K Njemu se dižu lijepe riječi, i dobro djelo On uzdiže. A one koji imaju hrđave namjere čeka patnja nesnosna, i njihovo spletkarenje i rabota bezuspješna. (Kur'an, XXXV:10.)
Stoga, želimo li stići u okrilje Božijeg zadovoljstva moramo ispraviti svoja uvjerenja i s njima uskladiti svoja djela.
Nasuprot griješenju, kojeg se uvijek i iznova treba prisjećati, dobro učinjeno drugima treba što prije zaboraviti, u skladu sa predajom:
Dobro djelo je poput mirisnog, rosnog cvijeta, kojem će svaki doticaj rukom štetiti, uzimajući dio njegova mirisa. Međutim, kada tebi neko učini dobro djelo, sjećaj ga se poput lika najdražeg, kojeg što se više sjećaš, osjećaš se sve bolje.
Naređivanje dobra i odvraćanje od zla
Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete. (Kur'an, III:110.)
Činjenje dobrih djela i izbjegavanje onih zlih, vrline su koje krase vjernika. Međutim, na vjerniku je i obaveza poticanja drugih na dobro i odvraćanja od zla. Dok čovjek u sebi ne oživi instituciju naređivanja dobra i odvraćanja od zla, ni sam neće postati imun na griješenje.
Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj namaz! Namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje namaza je najveća poslušnost! – A Allah zna šta radite. (Kur'an, XXIX:45.)
Obavezu naređivanja dobra i odvraćanja od zla, oživjeti ćemo u sebi uz namaz kao vid stalnog sjećanja na Uzvišenog Boga. Sjećanje na Boga sprječava čovjeka da čini loša djela. Stoga, obavljanje namaza uz srčanu prisutnost i svjesnost Božije prisutnosti oplemenjuje čovjeka te ga čini čovjekom od vrijednosti i za sebe i za druge.
Zato i Poslanik, s.a.v.a., kaže: Od namaza ima koristi onoliko koliko je u njemu srce prisutno.
Obavljen namaz je validan kao fikhska norma, ali samo obavljanje bez srčane prisutnosti nas ne može daleko odvesti na putu ispravnosti i duhovnosti. Za svako ispravno djelovanje nužna je srčana prisutnost.
Napomenimo da ovdje ne govorimo o srcu kao tjelesnom organu već o srcu kao kolijevci dobra i zla. Ponešto o tome govore i sljedeće Hafizove riječi kojima završavamo ovaj skroman rad:
O muslimani, ja nekoć imadoh srce kome govorih teškoće svoje. To srce bilo je suosjećajno i preporučivalo mi ono što ispravno jeste. To srce, poput čovjeka savršena, bijaše oslonac onima koji su ehli-qalb (okrenuti srcu, produhovljeni). I kad bih u virove nevolja zapadao razgovarajući s njim, obali bih se nadao.
Bože, ja se iz Tvoje blizine udaljih. Šta mi bi da se na dunjaluku udomih. Ja imam vještinu ovu (lijepo govorim), ali je sve to iz Tvoje milosti, jer niko bespomoćniji, od Tebe nije iskao.
Sjetite se i ovog izgubljenog pijanca kada naiđete na kakva dobra insana, i spomenite me kao za dovom potrebitog (da se on zauzme za mene). Sve ove lijepe riječi moje postigoše slavu ovu jer su iz ljubavi izravno nicale. Ne recite za Hafiza da je veliki arif i pjesnik; ne, ja sam ga vidio, on bijaše jedan zaboravan čovjek, daleko od Boga.
Literatura:
Eydi, Akbar, Savršeni ahlak, (prijevod: Amar Imamović), Fondacija „Mulla Sadra“ u BiH, Sarajevo, 2004., 141 str.
Kesir, Ibn, Tefsir, www.archive.org
Korkut, Besim, Kur'an časni, prijevod na bosanski jezik,http://majkaidijete.ba/religija/kuran/kuran