Odnos Kur'ana prema poeziji

Autor: hfz. Aida Kadrija

---

 U V O D
 Prijeislamski pjesnik

 U prijeislamskom društvu poezija je zauzimala vrlo značajno mjesto, a tadašnji pjesnik je bio mnogo više od osobe koja recitira stihove; on je bio historičar, prorok, propagator. Tadašnje društvo je njegovalo izvjesnu strast prema stihu, visoko ga cijenilo i vrednovalo tako da su organizovana i natjecanja po tom pitanju a najljepši, pobjednički stihovi bi bili ispisivani zlatnim slovima i vješani na zidove Kabe.

Već čitavo stoljeće prije pojave Islama i Kur'ana paganska, beduinska Arabija prostor je u kojem cvjeta vrlo razvijeno pjesništvo u autentičnost kojeg ne treba sumnjati, premda je ta poezija sakupljana u zbirke i zabilježena znatno kasnije, tek u VIII stoljeću.[1]

Razlog postojanju tako razvijenog pjesništva vjerovatno bi trebali potražiti u izuzetnoj ljubavi koju su Arapi od pamtivijeka gajili prema svome jeziku i lijepom, riječitom izražavanju.

Za Arape je jezik uvijek bio sihr hallal (dopuštena magija)[2], a savršenog Arapina su krasile tri osobine; ravnopravno nasuprot vještini rukovanja oružjem i vještini jahanja bila je i sposobnost otmjenog i rječitog izražavanja. Za svako pleme velika čast je bila imati među svojim redovima pjesnika. Koliko li je samo puta jezik vještog pjesnika znao odbraniti čast svog plemena bolje nego oštrice njenih ratnika!

Ali pjesnik nije bio samo propagator, zaštitnik i branilac svog plemena. Uz ime ša'ira[3] u prijeislamskom periodu često se vezivalo i ime kahin[4]. U to doba kumira, idola, kahin je bio svešteno lice koje je koristilo svoju moć poetskog govora da bi mogao komunicirati sa navodnim božanstvima. To je nepobitna činjenica čije dokaze nalazimo u čistim ajetima Božije Objave, ali ne i u sačuvanim stihovima prijeislamskog pjesnika. Razlog tome vjerovatno leži u činjenici da je ova poezija, dugo vremena usmeno prenošena, zapisana tek u VIII vijeku, kada je islam već učvrstio svoje korijenje. Takvi stihovi su se suprostavljali osnovnom ideološkom učenju islama – „nema boga osim Allaha“, pa su zato jednostavno zauvijek izbrisani. Ono što je ostalo od te poezije svjedoči nam o vjernoj predanosti i ljubavi koju su Arapi osjećali prema lijepom i snažnom izražavanju misli i osjećaja veličanstvenim jezikom predaka.     

Objava Kur'ana 

Doba prije islama je označeno kao doba džahilijje, doba neznanja u pogledu poznavanja i spoznaje prave istine o Stvoritelju. To je bilo doba idola, kumira, ali i mnogih drugih poroka. Ta tama je trebala, morala nestati. Došlo je svjetlo. Uzvišeni Gospodar odabrao je Muhammeda, s.a.v.s., za svog poslanika i počeo mu spuštati objavu preko meleka Džibrila. Tada je zasjalo svjetlo koje nije umanjilo svoj blještavi sjaj ni za proteklih četrnaest stoljeća.

„On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi, i drugima koji im se  još nisu priključili – On je Silni i Mudri.“   (Kur'an, LXII: 2.-3.)[5]

Kur'an  je i prema svjedočenju historije zablistao u vrijeme kada su Arapi bili u zenitu svog književnog razvoja. Poznati pjesnici i veliki govornici, Imra'ul Qais, Labid i drugi, koji se još uvijek smatraju najvećim genijima na polju književnosti, napisali su pjesme i držali govore koji ponekad dosežu do granica najvećeg i koje su bile zabilježene na zastorima i zlatnim pločicama i prikačene na zidove Kabe.

Ali izlaskom blještavog sunca Kur'ana svi su oni izgubili svoj sjaj i bili pomračeni kao zvijezde. Elokventni Arapi su ostali zbunjeni pred elokvencijom Kur'ana, koja je bila takva da su neprijatelji, koji su bili puni mržnje prema islamu i Muhammmedu a.s., i čak se zaklinjali da će izbrisati njega i njegovu vjeru, ostali nemoćni  da pored svih svojih pokušaja, pronađu ma i jednu grešku u jeziku i izrazu Kur'ana.[6]

Kur'ansko svjetlo je obasjalo svojom svjetlošću mnoga srca, skinulo koprenu sa mnogih očiju, ali bilo je dosta i onih koji nisu htjeli prihvatiti Istinu, ostajući slijepi za nju negirali su Božije riječi, nazivajući ih riječima jednog pjesnika, proroka, medžnuna[7]. Oštru osudu ovakvog stava nalazimo u Kur'anu.

„Zato ti opominji, jer ti, milošću Gospodara svoga, nisi ni prorok ni lud.

Zar oni da govore: „On je pjesnik, sačekaćemo da vidimo šta će mu suđeno biti.“

„Pa čekajte“ – reci ti – „i ja ću zajedno s vama čekati!“   (Kur'an, LII: 29.-31.)[8]

„Kur'an je, doista, govor objavljen plemenitom poslaniku, a nije govor nikakva pjesnika – kako vi nikako ne vjerujete!

I nisu riječi nikakva proroka – kako vi malo razumijete!“      (Kur'an, LXIX: 40.-42.)[9]

Poznati suvremeni, arapski pisac, Abdul Fatah Tabbarah piše:

Arapska istorija govori o mnogim poznatim ljudima, znalcima najbolje proze i pjesništva, kao što su Ibn el-Muqaffa, Džahiz, Bašar, Abu Nuvas, Abu Temmam i tako dalje, ali su oni iskazali poniznost pred Kur'anom, i svi su priznali da divni Kur'an ne pripada ljudskim riječima, već je Božije otkrovenje.[10]

Dr. Taha Husein, jedan od najutjecajnijih egipatskih pisaca i intelektualaca, je rekao:

Kur’ an prevazilazi granice proze i poezije, jer ima posebne kvalitete koji ne mogu biti nađeni u bilo kojoj pjesmi ili prozi. Zato Kur'an ne  može biti nazvan poezijom, ili prozom, prije bi trebalo reći: „To je Kur'an, i to je sve.“[11]

Od dana kada se počeo objavljivati, Kur'an je upoređivan sa pjesništvom. Takva tvrdnja za svakog muslimana je apsolutno neprihvatljiva. Ali činjenica je da je Kur'an napisan izvanrednim jezikom i stilom što su prepoznali i mnogi oni koji nisu muslimani te su morali priznati nadnaravnost u pogledu ljepote i izražajnosti kur'anskog teksta.   

Kur'an je objavljen u vremenu i prostoru u kojem se pjesništvo visoko cijenilo. Postavlja se pitanje, kakav je bio odnos Kur'ana prema zatečenom pjesništvu i kakav je odnos Kur'ana prema pjesništvu uopšte.

Odnos Kur'ana prema poeziji 

„A zavedeni slijede pjesnike.

Zar ne znaš da oni svakom dolinom blude

i da govore ono što ne rade,

tako ne govore samo oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji često Allaha spominju,i koji uzvraćaju kada ih ismijavaju. A mnogobošci će sigurno saznati u kakvu će se muku uvaliti.“ (Kur'an, XXVI: 224-227.)[12]

Navedeni ajet često se citira kada je potrebno potkrijepiti tvrdnje o navodnom negativnom stavu islama prema pjesništvu. Oni koji to tvrde, prilaze tumačenju Kur'ana pristrasno, a njihova pristrasnost proizilazi iz raznih pobuda. U toj svojoj pristrasnosti zaboravljaju na  naučni pristup tumačenju ajeta, jer mnogi kur'anski ajeti se ne mogu proučavati izolovano, već u kontekstu vremena i prilika u kojim su objavljivani. Jedan primjer takve nestručnosti i recimo zlonamjernosti u pogledu tumačenja ajeta potiče iz pera poznatog italijanskog orijentaliste F. Gabrijelija:

Kao što smo već vidjeli, Muhammed nije volio pjesnike. Kako je on sam bio malo ili nimalo obdaren pravim osjećajem za umjetnost, dugo ga je mučilo odvajanje forme i sadržaja njegove religiozne poruke od stvaralaštva pjesnika, vidovnjaka i vračeva, sa kojima su ga u početku, dobronamjerno ili zlonamjerno miješali. Svijet koji se tiskao u njegovim grudima bio je za njega mnogo iznad brbljanja i razmetanja pjesnika „koji govore ono što ne čine“, a pretpostavka o zajedničkom demonskom karakteru njihovog i njegovog nadahnuća ličila mu je na apsolutnu pogrdu. Ipak, ugled i uticaj poezije u tom društvu bili su toliki da je on morao da je prihvati i zatraži njeno savezništvo u svojoj stvari.[13]

Sada priđimo ovom ajetu na jedan drugačiji način. Prisjetimo se statusa pjesnika i pjesništva u prijeislamskom društvu, prisjetimo se neraskidivog jedinstva pjesnika i svećenog lica u jednom subjektu – u paganskom kahinu (plemenski vrač) koji je poetskim jezikom ritualno komunicirao s paganskim božanstvima.[14]

Prisjetimo se, takođe, i činjenice da je tadašnje pjesništvo zahvaljujući normativnoj, induktivnoj poetici, insistiralo samo na tehničkoj perfekciji, pa je poezija blještavim ruhom forme pokrivala iznenađujuću smisaonu ispražnjenost.[15]

Nakon ovog prisjećanja ne bi trebao veliki napor pa da se zaključi zašto Kur'an osuđuje pjesnike, naglasimo zatečene pjesnike; pjesnike koji su uistinu često govorili ono što ne čine i koji su svoje pjesničke sposobnosti koristili za komuniciranje s kamenim idolima, pjesnike koje su, uistinu, slijedili zavedeni.

Prema tome, tumačenje kur'anskog stava o pjesništvu kao osude svakog pjesništva, ili pjesništva uopće, nije utemeljeno samim Kur'anom, niti povijesnim kontekstom u kome je taj stav objavljen i dograđivan. Osuđeno je samo pjesništvo koje ima ambicije, nerealne u datoj stvarnosti i besperspektivne u povijesnom razvoju, da se predstavi kao izvor religijske spoznaje i Istine.[16]

Također, znameniti komentator Kur'ana Ez-Zamahšeri strogo odbija i pomisao da je Kur'an protiv svakog pjesništva i svih pjesnika. Evo šta ovaj slavni Perzijanac u tefsiru El-Keššaf veli komentirajući ajete o pjesnicima sa samog kraja sure Pjesnici:

Bog, dž.š., (u ajetima o pjesnicima) izuzima pjesnike koji su dobri vjernici, koji mnogo Boga spominju i Kur'an uče (recitiraju)…I koji, kad pjevaju kakve stihove, pjevaju ih o Božijoj jedinosti i u slavu Njegovu, o mudrim znamenjima i poukama, o dostojanstvenom življenju života na ovom Svijetu, o pohvalnom ponašanju, te koji stihove pjevaju u pohvalu Božijeg poslanika (Bog ga blagoslovio i podario  mu mir), te u pohvalu Poslanikovih drugova i dobrih ljudi muslimanske zajednice. Takvi pjesnici pjevaju neporočno pjesništvo u kojem nema značenjskih intencija u kojima se podstiče sramoćenje grijehom, k tome, takvi pjesnici ne šire sramoćenje, mržnju, krivnju ni mahandisanje. A njihove pjesme rugalice sastavljene su samo zarad suprostavljanja onima koji se njima rugaju…[17]

U komentaru Kur'ana od Ibn-Kesira pri tumačenju gore navedenih ajeta o pjesništvu citiraju se sljedeći hadisi.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao Hassanu[18]: „Kudi ih stihovima, a Džibril[19] je s tobom.“(Mudžahid i Katade)

Poslanik, s.a.v.s, je rekao: „Mu'min[20]se bori sabljom i jezikom. Tako mi Onog u Čijoj je ruci moja duša, kada ih napadnete stihovima kao da ih zasipate strijelama.“ (Imam Ahmed od Ka'ba bin Malika)[21]

Citirani ajet o pjesnicima samo je jedan od mnogobrobojnih koje nalazimo u Kur'anu a koji se vezuju za pjesnika i pjesništvo. Navedimo još neke.

„Oni, čak, govore: „To su samo smušeni snovi; on ga izmišlja; on je pjesnik; neka nam donese kakvo čudo kao i prijašnji poslanici!“   (Kur'an, XXI: 5.)[22]

„Mi Poslanika nismo pjesništvu učili, to mu ne priliči. Ovo je samo pouka – Kur'an jasni,..“ (Kur'an, XXXVI: 69)[23]

Kada govorimo o odnosu Kur'ana, a time samim i islama prema poeziji, treba naglasiti da je poimanje negativnog odnosa prema pjesništvu i pjesmi dolazilo i iz redova islamske „uleme“[24]. Kao dokaz su citirani hadisi[25] , naglasimo sa slabim senedom[26] navodno potkrepljujući takve tvrdnje. Međutim, Ibn-Hazm, znameniti andaluzijski filozof, intelektualac, psiholog, historičar, pravnik i teolog, o takvim predajama kaže:

O toj temi nema ispravne predaje; sve što govori o tome je apokrifno. A tako mi Allaha, da je njihov sened ili jedan od njih došao pouzdanim putem od Resulallaha, sallallahu alejhi ve sellem,[27], ne bismo se predomišljali da ga prihvatimo.[28]

Ibn Abbas, najistaknutiji komentator Kur'ana medu ashabima[29], je ispričao:

Aiša [30]je imala rodicu koja se udala za ensariju[31]. Muhammed a.s. je došao i upitao: „Jeste li opremili djevojku?“- Jesmo, odgovorili su ljudi. „A jeste li sa njom poslali nekog ko zna pjevati?“ Rekla sam: – Nismo. „Ensarije su narod koji voli gazel[32]. Što niste sa njom poslali nekoga ko bi pjevao: – Mi vam dolazimo, mi vam dolazimo i tako i nama i vama počast odao!“ (Ibn Madže)[33]

Ima stihova punih mudrosti; i u govorničkoj umjestnosti ima magija.[34](Buhari, Ebu Davud, Tirmizi)

Što se tiče hadiskih predaja o navodnom protivničkom stavu islama naspram poezije, pjesme, ti hadisi su od strane učenjaka ocijenjeni kao slabi i nepouzdani. Pa, o tome Ebu Bekr el-Arebi, znameniti sunitski pravnik iz 11. stoljeća, kaže:

O zabrani pjevanja ne postoji ni jedan pouzdan dokaz.[35]

Da li to znači da je svaka pjesma dobra, da je svako pjesništvo prihvatljivo? Naravno da ne! Pjesma je govor, ako je govor lijep i ne kosi se sa pristojnošću, islamskim moralom i islamskim zakonima onda je prihvatljiv, u nekim situacijama poželjan i pohvalan. Međutim, ako je govor u sukobu sa islamskim moralom i uvjerenjima onda je on loš i nije poželjan. Koliko je danas samo griješnih pjesama u kojima se otvoreno poziva na grijeh i zabranjene stvari! Međutim, postoje i pjesme koje oplemenjuju i odmaraju dušu. Mogu to biti sentimentalne, vjerske ili, pak, vojničke pjesme, ali njihove rime i melodije imaju pozitivan odraz na ljudske duše.

Pjesmu koja je prihvatljiva sa islamskog stanovišta možemo prema el-Gazaliju[36]podijeliti u sedam kategorija:

1. Raspirivanje žudnje za posjetu svetim mjestima (Kaba, Poslanikova džamija…) 

   Ka Arefatu Allahovu, najbolji posjetioče
   za tebe je Allahov mir na Arefatu.     (Ševki)[37] 

2. Podsticanje na borbu, odbranu vjere i domovine 

   Kamo sreće da naš narod lijepo pjeva 
   na nivou moći odražene u kasidama njegovim.    (Ebu-Temam)[38] 

3. Opisi istaknutih bitki i ljudske čvrstine u teškim trenutcima 

   Prijatelj mi darovao emanet 
   da na Uhudu ostvarim selamet 

   U prvim se redovima borim
   u zadnjim se kukavice kriju.   (Ebu Dudžanet)[39] 

4. Žalopojke koje pobuđuju veliku tugu i koje vraćaju čovjeku pravilno razumijevanje prirode dunjalučkog života 

   Kaže:“Zar oplakuješ  svaki kabur koji vidiš
   Kabur je gostinska soba između drveća i pješčanih dina.“ (Mutemmim b. Nuvejre)[40] 

5. Opis trenutaka zadovoljstva, sreće, njihovo obilježavanje i očuvanje uspomena na te trenutke 

   U baštama tvojim ono rosa nije –
   To su suze sreće što ih ona lije,
   Pri sjaju zvijezda u tihu pokoju…   (A. Šantić)[41] 

6. Čuvene ljubavne pjesme i tumačenje osjećanja onih koji se vole i nadanja zajedničkog sastanka. Možda je kod naroda i pojedinaca na ovom polju bilo padova i neozbiljnosti, ali postoje osjećanja vrijedna svakog poštovanja. 

   O prijatelji, počujte: 
   ljubav je nalik suncu
   a srce bez ljubavi 
   slično je crnom kamenu.      (Yunus Emre)[42] 

7. Opis Božanske visosti, hvala i veličanje koje priliči samo Uzvišenom i Plemenitom 

   Samo Jednog tražim, samo Jednog znam,
   Samo Jednog vidim, samo Jednog zovem.
   On je Prvi i Posljednji, i Vidljivi i Nevidljivi…      (Rumi)[43]

Ebu Hamid el-Gazali[44] pristaje uz Šafiju[45] smatrajući da je stih govor, ako je lijep – lijep je, a ako je ružan – ružan je. Tako slušanje pjesme može biti dozvoljeno, pohvalno i preporučeno ili pak, pokuđeno i zabranjeno.[46]

Yusuf al-Qaradawi, znameniti egipatski teolog, na ovu temu kaže:

Pjevanje spada u onu vrstu razonode kojom se razrahati duša, zadovolji srce i osvježi sluh. Islam je dozvolio pjevanje pod uvjetom da u njemu nema nikakve bestidnosti ili nemorala ili podsticaja na grijeh.[47]

Muhammed al-Gazali dalje kaže:

Čini se da je vezivanje pjesme sa nekim haram činima, kao što su alkohol i razvratno ponašanje, te sa opštom dopuštenošću koju propagiraju neke umjetničke sredine, ponukalo izvjestan broj islamskih znanstvenika da je smatraju zabranjenom… U svakom slučaju ako pjesma ide uz ove zabranjene pojave ona se odbacuje, a ako je bez njih, onda nema dileme.[48]

Na osnovu ovih mnogobrojnih citiranih tekstova lako je izvesti zaključak kakav je odnos Kur'ana bio prema zatečenom pjesništvu, a kakav prema pjesništvu i stihu uopšte. Mnogi istaknuti i priznati islamski učenjaci iznijeli su svoje stavove o tome potkrijepivši ih Kur'anom i hadisom. Smatram da bi ovdje možda trebalo istaći još jedno pitanje, na koje prilikom obrade ove teme nisam izričito naišla ni u jednoj meni pristupačnoj literaturi. Možda će se ovo pitanje učiniti suvišnim, nepotrebnim, ali mislim da ne bi bilo zgoreg istaći ga, jer vjerujem da se ono samo po sebi nametalo svakom onom koji se iole interesovao za ovu temu. Pitanje bi glasilo: Kakav je stav islama prema pjesništvu koje dolazi sa usana, jezika, srca nemuslimana? Da li ono kur'ansko – samo oni koji vjeruju…– znači da je takva poezija za muslimane izričito i bezuslovno neprihvatljiva, recimo i zabranjena za čitanje i uživanje?

Kako rekoh, na ovakvo pitanje, pa prema tome i odgovor, nisam naišla u literaturi, ali iz svega navedenog o odnosu Kur'ana prema poeziji, pjesmama, pjesništvu, moje je mišljenje da je svaki stih koji nije u suprotnosti sa islamskim učenjem prihvatljiv, pa makar dolazio sa usana nemuslimana i da nema grijeha u recitiranju, slušanju ili čitanju takvih stihova. U njima možemo čak naći misli bliske islamskom učenju, ili riječi koje pružaju pouku. U svrhu ilustracije navedenog citiraću neke stihove Jovana Jovanovića Zmaja.

Grob je samo most,
Preko koga se čovek svome domu vraća,
a mostarina se – doktorima plaća.[49]

„Ko što seje
 To će žnjeti.“ 
Samo što se ovih reči
Čovek docne seti,
Tek kad dođe crna žetva, 
Tad se opameti.[50]

Kao potvrdu ovoj tvrdnji navela bih činjenicu da prijeislamska poezija (naravno, osim onoga što je vezano za paganske idole) nikad nije bila odbačena kao nešto zabranjeno, bezvrijedno, samo zato što je potjecala od nemuslimana. Naprotiv, dugo vremena je bila uzor u pjesničkom stvaralaštvu, a i dan danas zaokuplja pažnju i interesovanje pjesnika, filologa, historičara ne samo arapskih zemalja već i šire. 

Uticaj Kur'ana na poeziju i proznu književnost 

„I Kur'an je sigurno objava Gospodara svjetova;
donosi ga povjerljivi Džibril 
na srce tvoje, da opominješ
na jasnom arapskom jeziku;“           (Kur'an, XXVI: 192.-195.)[51]

Kur'an je objavljen na čistom arapskom jeziku; jeziku koji je bio visoko cijenjen među onima koji su se njime služili, onima koji su jednom od najviših vrlina čovjeka smatrali sposobnost otmjenog i snažnog izražavanja. I upravo zahvaljujući Kur'anu arapski jezik se rasprostranio širom svijeta i postao jezikom napretka i civilizacije dugi niz vijekova.

Svjedočanstva toga doba, koja je zabilježila predaja, pružaju nam opširna obavještenja o neodoljivom čaru koji su na beduinske duše ostavljali kur'anski ajeti. Sam Omer[52] će se obratiti pod utjecajem toga čara, dok je Velid ibn Mugira, koji je oličavao rječitost i literarni ponos svoga doba, ovako izrazio svoje mišljenje o „čaroliji Kur'ana“:

„Šta o njemu mislim?“, rekao je Ebu Džehlu koji ga je ispitivao.

„Zaista mislim da mu ništa ne sliči…On je nešto suviše uzvišeno da bi ga se moglo dostići.“[53]

Mnogi poznavaoci Kur'ana na arapskom jeziku pa bili oni muslimani ili nemuslimani prepoznali su i odali priznanje ljepoti njegovog stila. Među njima je i francuski naučnik Edward Montet koji u uvodu svog prevoda Kur'ana na francuski kaže:

Svi oni koji su upoznati s Kur'anom na arapskom jeziku se slažu u hvali ljepote ove vjerske knjige; njegova veličanstvenost forme je tako uzvišena da nam nijedan prijevod na bilo kojem evropskom jeziku ne može omogućiti da ga dovoljno cijenimo.[54]

Uzvišenost i ljepota njegovog stila, sadržajnost, jasnoća i dubina njegovih poruka ostavljala je snažan utisak na njegove slušaoce i podsticala ih na pozitivne promjene. Tako govoreći o vrijednosti Kur'ana znameniti zapadni orijentalist, vrsni poznavalac četrnaest jezika, dr. Stiengass iznosi ovo mišljenje:

„Nije dovoljno Kur'an mjeriti s njegove literarne i stilističke vrijednosti. Njega treba mjeriti s utjecajem koji je učinio. Kur'an je govorio na uvjerljiv i tako snažan način, da je u srca i razum slušalaca ostavio neopisiv utisak i od najljućih neprijatelja izgradio jednu cjelinu i zajednicu. Toj zajednici nametnuo je velike i uzvišene misli. Ljepota njegovog stila i

izražavanja u svom savršenstvu zapanjila je Arape koji su bili na niskom stupnju i zahvaljujući njemu, od divljih plemena se izgradio jedan nov tok i pravac.“[55]

I prije pojave islama Arapi su imali svoju književnost. Visoko su cijenili sposobnost lijepog izražavanja i sa velikom predanošću njegovali stih. Međutim,  poezija tog vremena bila je zaogrnuta blještavim ruhom forme ispod koga se skrivala smisaona ispražnjenost i nezasićenost. Ona je preferirala na formi i emocijama, ne pobuđujući potrebu za „razumskim razmatranjem“ umjetničke tvorevine. Gotovo isti slučaj je bio i sa prijeislamskom rimovanom i ritmiziranom prozom (sedž).

Kur'anska ekspresija predstavlja svojevrstan istinski obrat u književnom smislu: nasuprot zatečenoj poeziji i sedž'u, smisaona zasićenost kur'anskog teksta optimalno je ostvarena, u tolikoj mjeri da uvijek potiče na promišljanje…a forma izvanredno demonstrira simultano ovladavanje i tehnikom književnog izraza.[56]

Kur'an poklanja izuzetnu pažnju figurativnosti, oneobičavanju izraza. Njegova stilogenost je u funkciji religijske poruke. Stilske vrijednosti afirmiraju poruku, skreću pažnju na nju i istovremeno kultiviraju osjećaj za lijepo.[57]

Pojavom Kur'ana pjesništvo džahilijjeta biva potisnuto u drugi plan, jer se svojom formom i sadržajem nije moglo mjeriti sa ljepotom forme i sadržaja kur'anskih ajeta. Kur'an utiče na pjesništvo postepeno ga mijenjajući. Sklop prijeislamske kaside je još uvijek čvrst, ali u sadržaj ulaze kur'anski termini, misli, sentencije, pa i pojedini načini i oblici izražavanja.

Uticaj Kur'ana na književnost ogleda se u tzv. neprispodivosti Kur'ana kako u pogledu čistote jezika tako i u pogledu stila. Njegove uticaje treba raspoznavati u idejama umjetničke proze, u njegovanju čistog jezika i tečnog stila, kao što ga treba tražiti i u raznovrsnom ritmu njegove rečenice i u unutrašnjoj višeznačnosti i slojevitosti teksta.[58]

Napomenimo još da je interesovanje za Kur'an podstaklo razvoj raznih disclipina koje su stajale na granici stručne proze i lijepe književnosti.

Zaključak 

Srce ima pravo na odmor i neporočnu razonodu kako bi bilo moćnije i jače na putu borbe sa životnim iskušenjima. A to je dug put.

Alija ibn Ebi Talib[59] kaže: „Srca se zamaraju kao što se zamara i tijelo. Zato ih napunite zanimljivim mudrostima“. Također je rekao. „Osvježite svoje duše svakog sahata, jer je srce, kada osjeti dosadu, nijemo.“

Ebu'd-Derda[60] kaže: „Ja razgalim svoju dušu nekom besposlicom, da joj pomognem da istraje na Istini.“[61]

Pa, zar za čovjeka koji teži mudrosti i ljepoti ima ljepše razonode i duševnog osvježenja od lijepih i neporočnih stihova, pisao ih, čitao ili, jednostavno, slušajući ih u njima uživao.

I sama pomisao da islam ratuje protiv dobre i loše umjetnosti, to nikako ne dolazi u obzir.[62]

Za to nema potvrde ni u Kur'anu, ni u praksi Božijeg Poslanika, s.a.v.s. Svaka pjesma nije dozvoljena, ali ni svaka nije zabranjena.

Sve je u nijetu (namjeri). Neko može kupiti Kur'an i čitati ga sa namjerom da izvrgne ruglu islam i da odvodi sa Allahovog puta. Pa, zar se njegovo kupovanje i čitanje Kur'ana može smatrati dobrim djelom?! Nikako!!

S druge strane, neko može kupiti zbirku poezije, pa i nemuslimana, koja odiše nježnim, lijepim i neporočnim stihovima, koja možda sadrži i mudre riječi koje će biti pravo osvježenje za ljudsku dušu u časovima odmora i razonode. Ti časovi će ga okrijepiti i dati mu snage za dalju borbu na dugom, iscrpljujućem putu života. Pa, zar se njegovo kupovanje i čitanje može smatrati lošim djelom?! Nikako!!

Čovjek je po prirodi svoga bića naklonjen lijepom, a ljepota se pojavljuje u raznolikim oblicima. Jedan od njih je i lijep govor. Od ljepote koja u čovjekovom srcu budi nježne i čiste osjećaje ne treba bježati, niti zazirati. Naprotiv, takvu ljepotu treba njegovati i na njoj ustrajati.

Na kraju ovaj skromni rad na temu odnosa Kur'ana prema poeziji završimo Poslanikovim, s.a.v.s., riječima:

„Djela se vrednuju prema namjerama, i svakom čovjeku pripada ono što je naumio.“ (Buhari)[63]

Bibliografija 

1. Al-Mubārakfūrī, Ṣafiyy al-Raḥmān, Zapečaćeni džennetski napitak, studija o životopisu Resulullaha, s.a.v.s., Odred „El-Mudžahidin“ pod nadzorom Muftijstva Travnik i Zenica, Travnik, s.a., 564 str., prevod s arapskog: Subhija Hadžimejlić-Skenderović
2. Bučan, Daniel, „Uvod“, Mogućnosti: časopis za književnost, umjetnost i kulturne probleme, br. 8-9, Katedra Čakavskog sabora, Split, 1979., str. 845.- 846.
3. Čaušević, Džemaludin, “Izvodi iz predgovora Dž. Čauševića izdanju 1937. godine“, Kur'an Časni, Stvarnost, Zagreb, 1978., str. 837.- 878.
4. De Vitray-Meyerovitch, Eva, Antologija sufijskih tekstova, „Naprijed“, Zagreb, 1988., 343 str., prijevod s francuskog: Mirjana Dobrović
5. Dildar, dr. Ahmed, „The Inimitable Language of the Qur’an” http://www.monthly-renaissance.com/issue/content.aspx?id=94
6. Duraković, dr. Esad, “Stilske vrednote poglavlja al-Rahman”, Takvim  za 2001., Rijaset islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, str. 11-25.
7. Duraković, dr. Esad, “Prilog stilističkoj analizi el-Fatihe“, Takvim za 1998., Rijaset islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1997., str. 43-53.
8. Duraković, dr. Esad, “Ogled o Časnom“, Takvim za 1999., Rijaset islamske zajednice u Bosni i Hercegovini,  Sarajevo, 1998., str. 9-22.
9. El-Gazali, Muhammed, Vjerovjesnikov sunnet između šerijatskih pravnika i znanstvenika hadisa, Muftijstvo tuzlansko, Tuzla, 1998., 165 str., prijevod sa arapskog: Osman Kozlić, Nermin Čanić, Zuhdija Hasanović
10. El-Qaradawi, Jusuf, Halal i haram u islamu, Ljiljan, Sarajevo, 1997., 446 str., prevod s arapskog: Džemaludin Latić, Seid-ef. Smajkić
11. Gabrieli, Francesco, Istorija arapske književnosti, Izdavačko preduzeće „Svjetlost“, Sarajevo, 1985.,333 str., prevod s italijanskog: Milena Piletić, Srđan Musić
12. Ibn Kaṯīr, Tefsir Ibn Kesir, skraćena verzija, (skratio: Muhammed Nesib er-Rifa'i), Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, II izdanje, Sarajevo, 2002., 1582 str., prevod s arapskog: grupa prevodilaca
13. Izbor Poslanikovih hadisa, odabrao i preveo: Jakub Memić, Starješinstvo islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, Sarajevo, 1985., 449 str.
14. Karić, dr. Enes, „Pjesništvo komentara Kur'ana“, Takvim  za 1999., Rijaset islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1998., str. 33-45.
15. Korkut, Besim, Kur'an časni, prijevod na bosanski jezik, http://www.bhmed.org/islam/musaf/index1.htm
16. Principi vjere, priredio Kulturni Centar Islamske Republike Irana u Beogradu, Beograd, 1998., 177 str.
17. Seljubac, mr. Sead, „Kur'an i arapski jezik“, Takvim za 2003., Rijaset islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2002., str. 71-84.
18. Šantić, Aleksa, Cjelokupna djela Alekse Šantića, „Duša“, http://www.aleksasantic.com/Santic/1911.html#DUSA
19. Tako je govorio Muhammed Resulullah, priredio: Ahmed Mehmedović, „Grafičar“- Izdavačka djelatnost, Tuzla, 1991., 476 str.
20. Tanasković, Darko „Kur'an“, Mogućnosti: časopis za književnost, umjetnost i kulturne probleme, br. 8-9, Katedra Čakavskog sabora, Split, 1979., str. 881.
21. Zmaj Jovanović, Jovan, Pevanija Zmaja Jovana Jovanovića: u 4 knjige, Klasici jugoslovenski, Narodno delo, Beograd, 1935., knjiga treća, str.1071- 1567.

odnos_Kurana_prema_poeziji_.docx