Uplitanjem vjere u određivanje puta i načina življenja, došlo je do pitanja da li u takvom vjerskom sistemu ostaje mjesto za razum?
Odgovor na to pitanje je da čovjek, ukoliko se pravilno služi razumom i religijom, daleko od pretjerivanja i zapostavljanja, neće suočiti ni sa kakvom teškoćom u međusobnom odnosu religija i razuma.
Islamski vjerozakon, umjesto određivanja partikularnih metoda, na raspolaganje ljudskom razumu stavlja načela i zakonitosti kako bi pomoću njih u svakom aspektu društvenog života iznašao put koji vjrea prihvata. U slučajevima kada je islamska tradicija, iz nekog razloga, izložila partikularne metode, na muslimanskim učenjacima je obaveza da, kreativnim i vremenu odgovarajućim idžtihadom, iz partikularnih metoda i propisa izvedu opće zakonitosti i načela i upotrijebe ih za rješavanje novih potreba.
Danas u složenim društvenim uslovima, postoji potreba za prilagođavanjem i aktualiziranjem određenih propisa. Mežutim, postoji konzervativna skupina, koja smatra da sve ono što je izloženo u vjeri smatra postojanim i svaku promjenu u vjerskim metodama tumači kao bezobzirnost prema vjerskim propisima, te vjeruju kako se sve što srećemo u riječima i djelima Poslanika i Imama mora izvršavati na isti način i danas. Suprotna skupina želi da, slijedeći sekularne sisteme i smatrajući promjenjivim sve vjerske propise, vjeru izlože temeljitim promjenama i sve njene propise usklade sa zapadnjačkim sistemima.
Na kraju ćemo spomenuti i nekoliko činjenica o određivanju odnosa razuma i religije u islamskoj misli:
- Vjera uvijek dolazi u pomoć čovjeku inda kada čovjekov razum i misao ne mogu dokučiti jasan i prihvatljiv put. Kako je rečeno u Kur'anu, Božiji poslanici su dolazili kada su ljudi bili zapali u sporenja u traženju ispravnog puta življenja, kako bi im pokazali ispravan put.[1] Prema tome, u slučajevima kada urođeni razum jasno pronalazi prikladnu metodu i put življenja koji je prihvatljiv, vjera potvrđuje to dostignuće razuma i ukazuje mu poštovanje.
- U slučajevimaukojim vjerozakon nije predložio čovjeku neki poseban put, tada se životni put, u okvirima općenitih principa vjere, nalazi u domenu odgovornosti ljudske misli.
- Ukolikoje, u posebnim uslovima, dokazana neprovedivost nekog vjerskog propisa u svrhu ostvarenja nekog cilja očekivanog vjerom, razumu je dopušteno da u tim uslovima, odredi zamjenski put u skladu sa principima koji su prihvaćeni u vjeri.