Oholost znači uznošenje nad drugima i samoveličanje. Ponekad je oholost posljedica kompleksa više vrijednosti. Od imama Sadika se prenosi: „Oholost je smatrati druge malima i ne pristajati uz istinu.“
Imam Sadik kaže: „Ni u čijem srcu ne pojavi se oholost, a da mu se u istoj mjeri, niti više niti manje, ne umanji pamet.“
Kod onog ko je objektivan prema svojoj vrijednosti, onog ko ispravno razmišlja i spreman je pravedno suditi o sebi, osvrće se na tuđe vrline i uvažava istinu, oholost se neće javiti. Ohola osoba, osim sve svoje samoljubivosti i uznositosti, u dubini duše osjeća svoju niskost. On je svjestan svojih brojnih nedostataka, pati zbog njih, ali, umjesto da ih nastoji prevladati, prikriva ih time što sebe smatra onim ko je iznad ostalih ljudi. Međutim, istinska veličina i moć su samo kod Boga, i On je taj ko sve vrline posjeduje u apsolutnom i neograničenom obliku.
Samo je, dakle, Bog taj koga se može smatrati istinski velikim i pred čijom se veličinom dužno biti ponizan. Svi ostali su Njegova stvorenja, pod Njegovom su vlašću, i nemaju ništa sami po sebi, već je sve što imaju od Njega. Stoga ljudima ne priliči da se uzdižu i ohole. Na njima je da se trude usavršiti svoj moral, ukrasiti se vrlinama i na taj način se približiti Bogu i steći Njegovu posebnu milost. Čovjek nipošto ne smije, znajući za svoje nedostatke i uskraćenost, dopuštati sebi osjećaj uznositosti i superiornosti nad drugim ljudima.
Imam Sadik kaže: „Oholost se javlja među onima koji su zli. Veličina i uzvišenost su odjeća Božija. Svako ko se u veličini i uznositosti ravna s Bogom, prikazujući se velikim, Bog će ga poniziti.“
Oholi ljudi su velika nevolja i za društvo. Oni su toliko samoljubljivi da drže kako je jedino njihovo mišljenje ispravno, dočim, ustvari, gledaju jedino kako da ostvare vlastitu korist i prikažu svoju ličnost što važnijom. Smatraju sebe najsposobnijim i ne priznaju ničije sposobnosti i autoritet. Očekuju da svi budu ponizni spram njih i da ih bez pogovora slušaju. Naposljetku, stvorivši sami sebi predstavu kako im niko nije ravan, spremni su da bez sažaljenja tlače i ugnjetavaju druge, uzurpiraju tuđe živote i imetke, smatrajući da na to imaju pravo. Dakle, oholi ljudi su velika opasnost po muslimansku zajednicu.
Svojim ponašanje, oholi čine da ljudi u srcima osjećaju odvratnost prema njima. Osim toga, svojim postupcima oni krše prava drugih. Štaviše, nalaze se u sukobu s Bogom, jer se uznose napram Njegove veličine:
I reći će se: „Ulazite na džehennemske kapije, vječno ćete u njemu boraviti!“ Grozna li prebivališta onima koji su se oholili! (Ez-Zumer, 72)
Musa reče: „Molim Gosppodara svoga i Gospodara vašega da me zaštiti od svakog oholog koji ne vjeruje u Dan u kome će račun polagati! (El-Mu'min, 27)
Tako Allah pečati srce svakog oholog i nasilnog. (El-Mumin, 35)
Izvor: M. Behešti, M. J. Bahonar, A. Golzade, Smjerokazi islama, prijevod: N. Hodžić i M. Kodrić, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 2002, str. 135-137.