Mali Princ
Antoine de Saint-Exupéry
Autor: Memić A.
U postmodernom društvu u kakvom živimo, iako vjerujemo da smo tehnološki napredovali i želimo vjerovati da smo emancipirano društvo, opravdano je postaviti pitanje – kako u ličnom, introspektivnom promišljanju, tako i u okviru socioloških istraživanja – da li smo zaista intelektualno, racionalno i duhovno zreli kada je riječ o odnosu prema osobama s invaliditetom.
Savremeni čovjek snažno zagovara različite oblike ravnopravnosti: borimo se za prava žena, prava djece, rodnu jednakost, kao i za prava različitih marginaliziranih društvenih skupina. Glasno govorimo o pravima, vidljivo i javno, no istovremeno se čini da veliki broj ljudi ostaje suštinski obespravljen. Uprkos deklarativnoj posvećenosti ljudskim pravima, savremeno društvo i dalje nosi duboke pukotine koje se ogledaju u narušavanju temeljnih vrijednosti, prije svega prava na život.
Fizičke prepreke: Svakodnevni izazov
Naša svakodnevnica obilježena je pojavama poput femicida, vršnjačkog nasilja, masovnih ubistava, filicida (ubistva djece od strane roditelja) i paricida (ubistva roditelja od strane djece). Ove pojave, koje bi trebale izazivati kolektivni šok i moralnu mobilizaciju, postaju zabrinjavajuće “normalizirane”, što ukazuje na određeni stepen društvene desenzitizacije. U takvom ambijentu nameće se ključno pitanje: gdje je mjesto osoba s invaliditetom? Da li uopće, opterećeni krizama i strahovima savremenog društva, imamo kapacitet da mislimo o njihovom položaju?
Jedan od najočitijih pokazatelja njihove marginaliziranosti jesu fizičke prepreke s kojima se svakodnevno suočavaju. Nepostojanje pristupnih puteva, rampi za invalidska kolica, gelendera na stepeništima, kao i nemogućnost pristupa školama, fakultetima i kulturnim institucijama, jasno ukazuje na sistemsku zanemarenost ove populacije. Prema procjenama Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine, oko 10% stanovništva u BiH živi s nekim oblikom invaliditeta, što je približno 300.000 ljudi.
Posebno je zabrinjavajuće stanje u obrazovnom sistemu. Iako pojedine škole i fakulteti pokazuju određene pomake, problem pristupačnosti je parcijalno riješen. Čak i kada infrastruktura postoji, ne garantuje stvarnu dostupnost, što ukazuje na administrativne i institucionalne barijere.
Žene s invaliditetom: brak i roditeljstvo
Dodatni oblik stigmatiziranosti ogleda se u društvenim stavovima prema osobama s invaliditetom koje žele zasnovati porodicu. Žene i muškarci s invaliditetom često su izloženi predrasudama i implicitnoj osudi okoline, kao da im se osporava pravo na roditeljstvo i emotivno ispunjenje.
U zdravstvenom sistemu, dostupni podaci pokazuju da u BiH, pa ni u Kantonu Sarajevo, ne postoji standard prilagođenih ginekološko-porodiljnih stolova za žene s invaliditetom. To znači da mnoge žene koje spadaju u ovu društvenu grupu, nemaju adekvatne uslove za osnovne ginekološke preglede, trudnoću i porođaj, što ozbiljno narušava njihovo pravo na zdravstvenu zaštitu i dostojanstvo.
Obrazovanje i socijalna inkluzija
Mogućnosti zapošljavanja osoba s invaliditetom su izrazito ograničene – prema podacima UNDP BiH, stopa nezaposlenosti ove populacije je više od 70%, znatno viša od prosjeka.
Korijen problema često leži u obrazovnom sistemu. Iako se formalno zagovara inkluzija djece ne tipičnog razvoja, praksa pokazuje da inkluzija često nije adekvatno implementirana, posebno kod tzv. portugalskog modela inkluzije u BiH, koji podrazumijeva uključivanje djece s poteškoćama, naročito u kognitivno-intelektualnom razvoju, u redovnu nastavu bez obzira na stepen njihovih poteškoća. U takvim okolnostima inkluzija ne djeluje kao sistemsko rješenje, već više kao neujednačen i često haotičan eksperiment.
Svijest o različitim potrebama
Važno je razlikovati osobe s fizičkim teškoćama od onih s intelektualnim i kognitivnim netipičnostima. Njihove potrebe se razlikuju i zahtijevaju različite pristupe. Prava inkluzija uključuje stvarno osposobljavanje za život, razvoj funkcionalnih vještina i unapređenje kvaliteta života.
Porodice osoba s invaliditetom: sistemska podrška
U ovom kontekstu, ključnu ulogu ima sistemska podrška društva porodicama djece i odraslih s razvojnim teškoćama. Društvo je dužno osigurati sveobuhvatnu pomoć – psihološku, socijalnu, edukacijsku i stručnu – ne samo osobi s intelektualnim i fizičkim teškoćama, već i njenoj porodici. Pomoć porodicama zapravo znači stvarno prihvatanje osoba s invaliditetom u društvu.
Bez toga, inkluzija ostaje samo deklarativna.
Podrška i prihvatanje ne smiju se svesti na puki izostanak ismijavanja ili stigmatizacije – to je tek moralni minimum. Istinsko prihvatanje podrazumijeva stvaranje realnih uvjeta za dostojanstven i kvalitetan svakodnevni život.
Islamski pristup i briga za osobe s invaliditetom
Islam ne pristupa osobama s bilo kojom vrstom teškoće kroz sažaljenje, već kroz principe pravde, dostojanstva i odgovornosti zajednice. Kur’an i sunnet naglašavaju jednakost svih ljudi i obavezu brige o slabijima. Primjeri iz života poslanika Muhammeda, alejhi selam, pokazuju aktivno uključivanje osoba s invaliditetom u društveni i vjerski život. Slijepi ashab Abdullah ibn Umm Mektum nije bio marginaliziran, već mu je povjeravano vođenje zajednice i dužnost mujezina.
Bitno jen naglasiti da je Poslanikovo postupanje prema ovoj populaciji u tom vremenu revolucionalno.
Osobe sa fizičkim i mentalnim teškoćama su u predislamskom društvu bile potpuno društveno isključene. Rađanje takvih osoba smatralo se sramotom i božjom kaznom za porodicu u kojoj bi se takva osoba rodila. Neki od plemenskih običaja bili su izbjegavanje objedovanja zajedno sa njima pa čak i izbjegavanje boravka u istom prostoru. Također vladalo je pogrešno uvjerenje o “zaraznosti” stanja u kojem se nalazi osoba sa fizičkim deformitetom ili intelektualnim teškoćama.
Historija islamske civilizacije bilježi institucionalnu brigu – od bolnica i socijalnih ustanova do obrazovanja slijepih, primjerice na univerzitetu Al-Azhar. Kroz instituciju Bejtul-mala osiguravala se finansijska i socijalna podrška najugroženijima.
Iako se danas i društva u islamskim zemljama susreću s globalnim problemom prilagodbe uslova osobama s invaliditetom za kvalitetan život, islamski etički i društveni principi, temeljeni na Kur’anu i hadisu, uče nas da su svi ljudi jednaki pred Allahom džellešanuhu, pa tako zaslužuju biti tretirani i u društvu. Jednakost prilika za sve je ono čemu nas praksa Božjeg poslanika Muhammeda alejhi selam. uči.
Trebamo nastojati ne vidjeti samo medicinsku dijagnozu, već čovjeka kao Božju datost. Njegove potencijale i ono što može kao takav pružiti zajednici. Dužnost vjernika je čuvati dostojanstvo svog brata muslimana time što će isticati njegove vrline i sposobnosti, istovremeno olakšavajući mu izazove na koje nailazi uslijed fizičke ili intelektualne teškoće.
Svaka datost je od Allaha džellešanuhu. Ne smijemo zaboraviti da su izazovi osoba s invaliditetom i naš odnos prema njima dio iskušenja i ispita imana pred koji nas Uzvišeni Allah stavlja, a da mi toga, vrlo često, nismo ni svjesni.
Svijest o drugom i drugačijem: ogledalo zrelosti društva
Odnos prema osobama s intelektualnim i fizičkim teškoćama predstavlja ogledalo zrelosti društva. Uprkos tehnološkom napretku i formalnim pravima, stvarnost pokazuje da smo daleko od istinske jednakosti. Tek uklanjanjem fizičkih, društvenih, administrativnih i psiholoških barijera, i pružanjem stvarne sistemske podrške, moći ćemo govoriti o društvu koje je zaista pravedno i humano.
Izvori:
Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine – Statistički podaci o osobama s invaliditetom u BiH
https://www.bhas.ba
UNDP BiH – Ljudski razvoj i zapošljavanje osoba s invaliditetom u BiH
https://www.ba.undp.org
islam.ba – Odnos islama prema osobama s invaliditetom
https://www.islam.ba/teme/islamske-nauke/odnos-islama-prema-osobama-s-invaliditetom