Kada je profesor završio s predavanjem, upitao je iz navike:
„Ima li pitanja?“
Ne očekujući nikakvo pitanje bio je vrlo iznenađen kada ga je jedan od studenata upitao:
”Profesore, koji je smisao života?”
Neki od studenata koji su već bili na izlazu samo su se podrugljivo podsmjehnuli na pitanje svog kolege i nastavili svojim putem. Zatečen pitanjem, profesor je par trenutaka posmatrao studenta pitajući se da li je ozbiljan ili se samo šali. Na koncu je uvidio da je student ipak ozbiljno postavio pitanje pa mu reče:
“Odgovoriću vam.“
Gurnu ruku u džep i izvuče novčanik iz kojeg izvadi parče ogledala veličine novčića. I započe svoju priču:
„U vrijeme u rata bio sam dječak. Jednog dana na ulici sam ugledao bezbroj komadića razbijenog ogledala. Kako nisam imao igračaka uzeo sam jedan od tih komadića da se poigram. Uskoro sam shvatio da mogu sunčevu svjetlost usmjeriti u neka mjesta i ćoškove u koje sunce nikad nije moglo doprijeti: duboke jame, tamna prostorija na sjevernoj strani zgrade itd.
Kad sam odrastao shvatio sam da to nije bila samo igra već i metafora onoga što bih mogao činiti u životu. Jer i ja sam djelić jednog ogledala kojeg ne poznajem u potpunosti i svoj njegovoj veličini. Ali s onim što imam i što mislim da jesam, mogu bar malo svjetla, istine, razumijevanja, dobrote i nježnosti unijeti u tamne i skrivene kutke ljudskih srca i možda promijeniti nešto u čovjeku čije je srce mračno. Ako i drugi ljudi to primijete i shvate, možda se potrude učiniti isto – unijeti svjetlo tamo gdje ga nema.
Eto, u tome je za mene smisao života i zbog toga još uvijek čuvam ovo parče ogledala jer mi je svojom igrom svjetlosti pokazalo put.“
Uspjeh u tvom životu ne zavisi od toga hoćeš li dobiti dobre karte, nego o tome da sa slabim kartama znaš odigrati.
Izvor: Ćazim Čamdžić, Male priče, www.scribd.com, str. 5-6.