Đače uči, kraj prozora sjedi;
sunce zlatno u dječaka gledi;
smiješi mu se, milo mu besjedi:
“Sad je doba da se igra, skače.
Hodi k meni, milo moje đače!”
Đače kliče:
“Meni hitnja nije;
čekaj, sunce, da naučim prije.”
Đače piše, kroz prozor ne gledi,
al’ na grani mala ptica sjedi,
pa mu pjeva da ga malko jedi:
“Sad je doba da se igra, skače.
Hodi k meni, milo moje đače.”
Đače kliče:
“Meni hitnja nije;
čekaj, ptico, da naučim prije.”
Đače sjedi i u knjigu gledi;
zrela kruška u sobu mu viri,
slatki miris svoga ploda širi.
“Sad je doba da se igra, skače.
Hodi k meni, milo moje đače.”
Đače kliče:
“Meni hitnja nije;
čekaj, kruško, da naučim prije.”
A kad knjigu proučilo đače,
knjigu sklapa i na noge skače.
“Tko me zvao? Tko me k sebi htio?
Dolazim vam jer sam naučio.”
Sunašce se đaku osmjehuje,
ptičica ga pjesmom dočekuje,
a kruška mu slatki plod daruje.
Vladimir Nazor