Pendnama – Knjiga savjeta Ibrahima Zikrije Užičanina
Pendnama – Knjiga savjeta Ibrahima Zikrije Užičanina

Pendnama – Knjiga savjeta Ibrahima Zikrije Užičanina

Autor: Salih Trako


O našem kulturnom nasljeđu osmanskog perioda, koje se ogleda, između ostalog, i u bogatoj književnoj zaostavštini na orijentalnim jezicima (arapskom, turskom i perzijskom), pisao je određen broj autora.[1] U tom kontekstu dopunjavana je i biografija Ibrahima Zikrije Užičanina, ali bez nekih bitno novih podataka.[2]

Njegov spjev, Pendnamu, pronašli smo nedavno u jednom rukopisnom primjerku, pa će to upotpuniti dosadašnja saznanja o ovom našem učenom čovjeku i pjesniku. Ali, prije toga, radi podsjećanja, evo nekoliko biografskih podataka o autoru.

Ibrahim Zikrija Užičanin je rođen u Užicu 1210. (1795) godine. Kao dječak doveden je radi školovanja u Sarajevo. Po završetku nauka nastanio se u Beogradu, gdje je bio poznat pod nadimkom Kučuk Aga (Mali Aga). Bio je derviš halvetijskog reda i stekao lijep ugled kao pjesnik i književnik. Od njegove uže porodice zna se samo za sina Šerifa Ahmeda koji se rodio 1239. (1824) godine. Ne zna se tačan datum smrti Ibrahima Zikrije. Navode se dvije godine, 1270. (1854) i 1283. (1876). Osim ovih nekoliko šturih, drugih podataka o njemu nema.

O njegovim proznim i poetskim djelima do sada se znalo za ova:

1. Mawrid al-wuṣūl fī mawlid ar-Rasūl – prozni komentar poznatog Sulejman Čelebijina (Wasīlat an-naǧāt) spjeva o rođenju posljednjeg vjerovjesnika Muhammeda, kod nas poznatog kao Mevlud. Ovo je, koliko znamo, jedini komentar Mevluda, a njime se Ibrahim Zikrija predstavio kao vrstan alim.[3]

2. Divan – zbirka pjesama, koji je prema saopćenju M. Handžića autograf, broji 24 lista. Čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.

3. Mehmed Tahir u svome djelu Osmanli muellifleri navodi i nekoliko Ibrahim Zikrijinih rasprava, ali o njima ništa određeno ne govori. To je preuzeo i Hazim Šabanović, ali također bez komentara.[4]

Sada smo u prilici da govorimo i o njegovoj Pendnami, Knjizi savjeta, za koju se do sada nije znalo. Pendnama kao žanr u islamskim književnostima razlikuje se od ostalih pjesničkih vrsta u tome što je pisana lahkim jezikom pristupačnim širokom krugu čitalaca kojima je i namijenjena kao didaktičko-moralistička lektira. Njegovana je i na našim prostorima najčešće u alhamijado literaturi, što je razumljivo, jer Bošnjaci ovih krajeva, osim školovanih, nisu znali turski. Koliko se zna, Ibrahim Zikrija je jedini kod nas svoju Pendnamu spjevao na turskom jeziku.

Ovaj žanr zacijelo ima svoj uzor u Pendnami perzijskog klasičnog pjesnika Feriduddina Atara iz 12. stoljeća, koji će kasnije svoje epigone imati kod Perzijanaca, Turaka pa i kod nas.

Ibrahim Zikrija je ovu svoju Pendnamu spjevao u ,,mesnevi“ stihovima, a namijenio ju je sedamnaestogodišnjem sinu Ahmedu, a preko njega, kako je bio običaj, i svim njegovim vršnjacima što je pjesnik u uvodnoj pjesmi iznio ovako:

Onda pero poče ukrug da se kreće

Pa mome sinu Pendnamu izriče

Očinji vidu, radosti srca, Ahmede

Nek’ je pomoć Božja uvijek uz tebe

Ovo su tebi savjeti od mene

Potrudi se, sine, svojski ih prihvati

Napisah jasno na turskome tako

Da bi se mogao koristiti svako

Jezgrovite, kratke, ali obuhvatne

Mnoge, raznovrsne, savjete prijatne

Da ostane nekog iza mene traga

Da me čitaoci spomenu srca draga

Pjesnik je poemu dovršio 1256. (1840) godine što je izrazio i u kronostihu na kraju ovako:

Ču bitti, Zikriyā, bu nazm i fāhir

Dedim tarihini „manzūme-yi cevāhir“

O Zikrija, kad bi ova dična pjesma ispjevana

Izrekoh joj „tarih“ – „dragulji đerdana“

Ovaj tarih (manzūme-yi cevāhir), koji bi dobro pristajao i za naslov ove  poeme, preračunat po „ebced“ sistemu daje 1256. hidžretsku, to jest 1840. g. n.e. Iz ovog se vidi da ju je ispjevao dvije godine nakon što je napisao komentar na poznati Sulejman Čelebijin (Mawrid al-wuṣūl fī mawlid ar-Rasūl) spjev, o posljednjem vjerovjesniku Muhammedu, u narodu poznat kao Mevlud.

Opis i sadržaj djela

Rukopis ove poeme, koji je bio jedini za koji se zna (unikat), čuvao se u Zbirci rukopisa Orijentalnog instituta u Sarajevu (br. 4187). Na žalost, nestao je u plamenu, od agresorske ruke. Rukopis je bez poveza, broji  14 listova, razmjera 22×14 cm. Na stranici je ispisano po 14 redaka, tačnije bejtova, teksta, razmjera 14×8 cm. Papir bijel, srednje debljine i kvaliteta.  Pismo ,,nesh“ pisano crnim mastilom.

Ovaj rukopis ima zapravo dva dijela: glavni tj. tekst Pendname (list 1- 10) i dodatak od deset zasebnih pjesama (list 10-14). 

Spjev Pendnama je po formi ,,mesnevija“. Ispjevan je lahkim i lijepim turskim jezikom. Broji 28 kraćih pjesama, naslovljenih prema temi o kojoj govore. U njoj se izlažu savjeti kako se vladati da bi se olakšalo i osmislilo življenje, a što će činiti čovjeka zadovoljnim i sretnim. Ovim savjetima su obuhvaćene različite prilike s kojima se čovjek susreće. Tako se daju savjeti: o potrebi pokornosti Bogu, ustrajnosti u molitvi, o griješenju i pokajanju, dužnostima prema roditeljima, sticanju znanja, moralnom življenju, pouzdanju u Bogu, o zahvalnosti i strpljivosti, o posljedicama laži, o lažnim zakletvama, o zabrani iznalaženja i iznošenja tuđih mahana, o posljedicama ogovaranja, smutnje, odavanja tajni, o izrugivanju, psovki i grdnji, o prijateljstvu, o slaganju naravi (kao posljedici druženja), o brizi o podređenima, o pravilima druženja, odijevanju, ženidbi i bračnom životu, obavezama i brizi o kući, o umjerenosti i posljedicama škrtosti, o posljedicama prazna govora.

Svaka tema ima naslov, a izložena je u različitom broju bejtova, od pet do 23. Temi o sticanju znanja (Der wasf-i ilm-i šerif) autor je posvetio 23 bejta; ženidbi i bračnom  životu  (Der ahwal-i teehhul) 22;  moralnom ponašanju (Der beyan-i ahlaq) 13 bejtova itd.

U svim pjesmama Ibrahim Zikrija se obraća sinu izravno, kao da kod njega sjedi, a on mu savjete dijeli. Iz tog izravnog obraćanja isijava iskrena roditeljska ljubav i želja da sina pouči svemu u stoje i sam uvjeren da donosi životnu sreću. U završnoj pjesmi (Hatima) Ibrahim Zikrija ovako sinu kaže:

Drago dijete moje, ovo je iskreni savjet tebi

Trudi se uvijek da ga srcem primiš sebi

Od Boga molim očinji vidu moj,

Da na oba svijeta budeš ukras moj

Neka te Rabb u svakoj prilici upućuje

Da postaneš učen i odgojen, da dođeš do spoznaje

Nek te uvijek prati pomoć Rabba Uzvišenoga

Nek je uvijek uza te „evlija“ duhovna snaga

Tekst Pendname se završava, kako je već rečeno, na listu loa, a kao dodatak slijedi nekoliko stihovanih cjelina za koje se osnovano može pretpostaviti da im je autor pjesnik Ibrahim Zikrija. Prvo, tu su dva bejta sentenciozne sadržine, a onda Ibrahim Zikrijina pjesma  (sedam bejtova) o ovoj poemi, koja je autorova recenzija Pendname (Takriz). Ta kratka pjesma koju prilažemo i u originalu, u prijevodu glasi:

Ako tražiš zumbula i ruža, dođi ovamo

Puno ćeš naći u ovom ružičnjaku, uđi samo!

Svaka stranica je jedan kraj ružičnjaka

Ispod, s kraja na kraj teče savjeta rijeka

Svaki polustih njegov buket je jedan

Iz njega izbija ambre miris opojan

Voda rijeke hrđu sa srca odstranjuje

Miris ambre dobrotu srcu daruje

Ko dušom udiše miriše njegove ugodne

Ko u zanosu pije vodu rijeke kristalne

Ko iskreno uživa ružičnjaka ljepote

Srce mu postaje čisto, prepuno dobrote

Zalazi često da se nauživaš šetnje ugodne

Zikrija, dođi, u ružičnjak beri pupoljke rumene.

Iz ove kratke pjesme – recenzije, vidi se da je autor poeme Ibrahim Zikrija bio sasvim svjestan vrijednosti svoga djela. Poslije ovih stihova, kao dodatak, nadovezuje se deset nenaslovljenih pjesama, od kojih bi prve četiri (broje po deset bejtova) prema sadržaju  mogle  nositi zajednički naslov „hasb-i hal“ (ispovijest o doživljenom i proživljenom), a drugih šest (broje po osam bejtova)  po sadržaju su ,,munadžati“ (obraćanje Bogu u osami). Svaka ova pjesma ima zasebnu rimu i zaseban refren, a ispjevane su također lijepim i pristupačnim jezikom, kao i Pendnama, što upućuje, na autorstvo pjesnika Ibrahima Zikrije Užičanina.

Na kraju nema podataka o prepisu ovog rukopisa, pa se ne može znati ko je prepisivač. Naš je utisak da bi ovo mogao biti autograf. Ako bi se to u daljem ispitivanju djela ovoga alima i pjesnika, potvrdilo, vrijednost ovog manuskripta bi se jako uvećala. U svakom slučaju, saznali smo za još jedno vrijedno djelo Ibrahima Zikrije Užičanina. Kada znamo za njegov Divan pjesama, te njegov spomenuti komentar Sulejman Čelebijina spjeva, njegova Pendnama ga još više potvrđuje kao vrsna pjesnika i učena čovjeka sa ovog našeg tla.

 

Izvor: Anali Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, knjiga XVII–XVIII, Sarajevo, 1996, str. 107–111.



[1]  Osim S. Bašagića (Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Svjetlost,  Sarajevo, str. 201) i M. Handžića (Ibrahim Zikri, Glasnik IVZ, III,  1935.  br. 2, str. 92-98), u ispitivanju ove materije najdaljeje otišao Hazim Šabanović, čiji su rezultati posmrtno objavljeni u djelu: Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Svjetlost, Sarajevo,  1973.

Na njegove rezultate nadovezuju se i ispitivanja Fehima Nametka, koji je pronašao niz novih imena pisaca i pjesnika iz naše književne i kulturne prošlosti, a ta se ispitivanja nastavljaju i sigurno će obogatiti izučavanja na ovom planu.

[2] Najnoviji  članak  o  pjesniku  Ibrahimu  Zikriji  Užičaninu  i  njegovom  komentaru  Sulejman Čelebijinog Mevluda, vidjeti rad. Salih Trako, Ibrahim Zikrija iz Užica, komentator Sulejman Čelebijinog djela Vesile en-necat, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, Sarajevo, 1985, str. 165-173.

[3] Tri rukopisna primjerka ovog djela, od kojih je jedan prepisan iz autografa, nalaze se u zbirci ru­kopisa Orijentalnog instituta u Sarajevu. Više o tom vidjeti članak naveden u bilješci 2.

[4] Vidjeti rad naveden u bilješci 2, str. 172.