Uzeh u ruke pero da Ti počnem pisati, ali zastadoh. Zastadoh, tu, pred Tobom, jer gdje god da se okrenem ja pronalazim Tebe. Gdje god da pogledam vidim samo Tebe. Vidim Te u pogledu ka oblačićima naslikanim plavim spektrom , pogledu u more, u pjesmi talasa, stihu plime i osjeke. Miris Tvoj osjećam u prolamanju mirisa cvijeta kroz vjetar. Nježnost osjetih u padanju lista pažljivog da u svome letu ne probudi zaspalog mrava. Raznolikost, snagu, ljubav i još mnogo toga osjetih oko sebe, ali, i u sebi.
Šta da pišem kad ovu bjelinu papira On učinio je bijelim i učinio mene da je vidim takvom. Šta pisati s mjesta koje ne bi bilo mjesto da ga On mjestom učinio nije? Šta napisati onim što je On učinio da pisati može? Šta pisati Onom koji zna misli moje sve? Šta da pišem Bogu koji zna tajnu i mjesto malog mrava, šta da pišem Bogu koji zna šta li pisati želim?
Šta da pišem kad je to sve već zapisano i ispisano, možda, ne na ovoj površini bijeloj, možda, ne u knjigama poznatih autora, al zasigurno u knjizi čiji smo autori mi. Uzeh u ruke pismo i okretah, zapitah se šta li napisati na mjestu pošiljatelj, ime možda svoje, koje si znao i odredio imenom mojim i prije nego sam čula za njega, čulom kojim Si me opet Ti počastio? Šta pisati Onom koji me je i na Ovaj svijet doveo i u mene od Svoga ruha udahnuo? I kad bi ga napisala, gdje da ga pošaljem? Prema kojem mjestu, kad je On na svakom mjestu? Zahvala Tebi o Uzvišeni, jer ti si prisutan svugdje. O Ti, koji znaš ko sam i gdje sam i šta sam, hvala Ti što Si i meni odredio da znam gdje si Ti. Svojom Milošću si učinio da velikodušnost Tvoja zrači svugdje bez ikakvog kraja.
U dubini mene kao da budiš glas koji ispisuje srčanu pjesmu u ritmu njegovog otkucaja: Nisu otkucaji ti koji se radjaju sa nama i odlaze, nit život nastaje i prestaje sa nama, već On, Živi, je taj koji naš život čini vječnim i bliži nama od nas samih.
Subhia Jichi, II godina menadžmenta