Poistovjećivanje šerijata sa fikhom

---

Riječ fikh u arapskom jeziku se upotrebljava u značenju „shvatiti, razumjeti, pojmiti“, a može da znači i „nauka“. U Kur'anu se ovaj termin upotrebljava na dvadeset mjesta, od toga samo na jednom mjestu u značenju „vjerska nauka“: Neka se po nekolicina iz svake zajednice potrudi da se upute u vjerske nauke i neka opominju svoj narod kad mu se vrate, da bi se Allaha pobojali.[1]

Neposredno nakon smrti Muhammeda, a.s., nije se pravila razlika između šerijata i fikha.[2] To je bio period kada još nije bila poznata podjela nauke na vjersku i svjetovnu, pa sve ono što  je Kur'an naznačio, a Muhammed, a.s., vjerno dostavio i protumačio, smatralo se sastavnim dijelom vjere i življenja, pa se kao takvo bespogovorno prihvatalo. Čak ni ono što se danas naziva čisto vjerskom naukom, nije bilo podijeljeno po užim oblastima i disciplinama. Poistovjećivanje šerijata i fikha potrajalo je sve do druge polovice II stoljeća po hidžri. To se može vidjeti i po tome što je Ebu Hanife, osnivač iračke pravne škole, u prvoj polovici II stoljeća (p. h.)  svoje djelo iz akaida – islamskog vjerovanja, naslovio El-Fikhu-l-ekber, iako se u njemu uopće ne govori o islamskom pravu.[3]

Postepenim razvojem „ilmu-l-kelama“ (apologetika), zatim nauke o sunnetu, koja je trebalo da odredi šta je stvarno Muhammed, a.s., rekao, a šta nije, kao i razvojem jezičkih znanosti, fikh se sve više počeo razvijati kao pravna nauka. Ubrzo će ovaj termin prevladati kod svih islamskih učenjaka i daljim razvojem fikha kao pravne nauke biće podijeljen na dva dijela: ‘ibādāt – nauka o obredoslovlju i mu'āmelāt – nauka o regulisanju društvenih odnosa.

‘Ibādāt govori o namazu, zekatu, hadžu i postu. Mu'āmelāt se dijeli na ‘ukūbāt – krivično pravo, mīrās – nasljedno pravo, munakehāt – porodično pravo i ‘ukūd – obligaciono pravo.[4]

Dakle, razvoj nauke u cjelini i njeno razgraničavanje po oblastima i materiji koju obrađuje, svodi fikh na nauku o islamskom pravu i na taj način postaje ogrankom šerijata. Ali kako se fikh naslanja na šerijat, kome je izvor Kur'an i Sunnet, ostao je u upotrebi i izraz šerijatsko pravo (islamska jurisprudencija).

Šerijatsko pravo, odnosno fikh, jeste vjersko pravo utemeljeno na glavnim vjerskim izvorima i ima univerzalni karakter, što će reći da se primjenjuje na muslimane bez prostornih i vremenskih ograničenja. Ovo ističemo zbog toga što je potrebno razlikovati fikh i kānūn, izraz koji se upotrebljava u savremenoj terminologiji islamskog zakonodavstva. Tačno je da kānūni ne smiju biti u suprotnosti sa fikhom, ali oni imaju lokalni karakter. „Ka'nune izdaju“, kako kaže dr. Begović, „islamski vladari koji mogu da ih menjaju prema prilikama i potrebama društva“.[5] Zbog toga se ne može poistovjećati fikh i kānūn, jer je kānūn privremenog i lokalnog karaktera, tj. primjenjuje se samo na teritoriji one države ili pokrajine koja ga je izdala. Prema tome, kānūne možemo nazvati svjetovnim, a fikh vjerskim pravom.

Fikh se počeo razvijati neposredno nakon smrti Muhammeda, a.s. Pred halifu i najodgovornije ljude, u mladoj, tek nastaloj islamskoj državi, postavljali su se krupni problemi koje je trebalo rješavati. Želja je bila da se u cijelosti primjenjuje islamsko učenje, a to nije moglo bez popunjavanja pravnih praznina. Kur'an je dao opća načela, a Muhammed, a.s., je svojim tumačenjem tih općih principa mnoge stvari pojasnio i detaljizirao.

Pa, ipak, nije se sve moglo obuhvatiti Kur'anom i Sunnetom, jer je društvo u stalnom kretanju kako na ekonomskom tako i na kulturnom polju. Zbog toga su ostale izvjesne pravne praznine koje kompetentne osobe treba da popunjavaju prema potrebama društva i vremena u kome se živi. Kur'anom i Sunnetom nije regulisan čak ni izbor halife – vjerskog i političkog nasljednika Muhammeda, a.s., što će biti kasnije predmetom spora među islamskim učenjacima i što će oštro podijeliti islamsku zajednicu.[6]

Potreba za popunjavanjem pravnih praznina nastala je neposredno nakon smrti Vjerovjesnika i bila je stalna i nužna kako u Medini i ostalim dijelovima Hidžaza, tako i u oblastima koje su naseljavali nearapi, koji su imali svoje običaje, kulturu i način života koji se umnogome razlikovao od načina života u Hidžazu. Potreba za tumačenjem islamskog prava i iznalaženje mogućnosti njegove primjene bila je čak izraženija u ovim oblastima. Upravo će ove oblasti ubrzo prerasti u vodeće centre ne samo političke i ekonomske moći nego i u centre znanosti uopće, a šerijatskog prava posebno.

Objašnjavati islam i islamske propise nije mogao svako. Po pravilu to su bile samo osobe koje su dobro poznavale Kur'an i Sunnet, a neposredno nakon smrti Muhammeda, a.s., to su bili samo oni ashabi koji su se družili s Vjerovjesnikom duže vremena. Tumačenje propisa Kur'ana i Sunneta i popunjavanje pravnih praznina uz pomoć drugih pomoćnih izvora naziva se idžtihad, a osoba koja je kvalificirana za takav posao mudžtehid.

 

Izvor: Ibrahim Džananović, Idžtihad u prva četiri stoljeća islama, Vrhovno starješinstvo IZ u SFRJ, Sarajevo, 1986, str. 10-12.