Položaj žene i porodice u današnjem svijetu

---

Čovječanstvo još nije uspjelo riješiti pitanje žene i pitanje čovječnosti

Kada gledamo humanu kartu svijeta i ljudskih društava, vidimo da u svim društvima, nažalost, i dalje postoji pitanje koje se može označiti kao “pitanje žene”. Ovo je pokazatelj jedne vrste krivog gledanja i postupanja i proizlazi iz određene vrste kratkovidnosti u pitanjima vezanim za čovjeka.

Jasno je da čovjek sa svim svojim težnjama, uz sva nastojanja koja su uložili oni iskreni i saosjećajni pojedinci, sa svim širokim kulturnim djelatnostima koje je preduzeo, posebno onim koja se tiču pitanja žene, još nije uspio u vezi s pitanjem odnosa među spolovima i položaja žene u tom odnosu pronaći ispravan put. Čovjek, dakle, još nije uspio riješiti pitanje žene i posljedično pitanje odnosa među spolovima, odnosno svekoliko pitanje čovječnosti. Drugim riječima, pretjerivanja, zastranjenja i nerazumijevanja te, kao posljedica predočenog: tlačenje, nasilje, psihički poremećaji, nevolje vezane za porodicu i za miješanje, sjedinjavanje i odnos dvaju spolova, još su dio neriješenih pitanja čovječanstva. Dakle, čovjek, koji je na materijalnom polju, u domenu posmatranja nebeskih tijela te istraživanjima u dubinama mora postigao brojna otkrića i naveliko razlaže o aspektima psihologije, psihoanalize, o društvenim i privrednim pitanjima te ostalim pojavama, zaista je u brojnim područjima napredovao, dok je u naslovljenom, naprijed predočenom pitanju zapravo bespomoćan.^[1]

U svim ljudskim shvatanjima, razmatranjima i  mišljenjima položaj žene i muškarca pogrešno je postavljen

Ako zanemarimo učenja poslanika, u svim ljudskim shvatanjima, razmatranjima i mišljenjima položaj žene i muškarca pogrešno je postavljen, i odnos između žene i muškarca je pogrešan odnos. Čak i u velikim civilizacijama drevnog svijeta – kao što je civilizacija Rima ili Irana – poimanje položaja žene bilo je pogrešno. Danas, također, unatoč svekolikoj propagandi, društvenim pokretima i parolama koje se iznose o podršci ženi i njenom položaju u ljudskom društvu, nažalost, još traje predočeno pogrešno poimanje i Evropljani, budući da su poslije islamskih zemalja i općenito neevropskih zemalja ušli u arenu u pitanjima koja se tiču položaja žene, poslije su se i probudili. Sve do drugog desetljeća tekućeg stoljeća nijedna žena nigdje u Evropi nije imala pravo glasa. A na onim mjestima gdje su postojala neka demokratska prava žena, nije imala pravo trošenja svoga imetka. Od drugog desetljeća – znači od 1916. ili 1918. godine – malo-pomalo u evropskim zemljama su odlučili da ženi daju pravo nadzora i korištenja njenog imetka te da joj dodijele društvena prava jednaka onim koja imaju muškarci. Prema tome, Evropa se veoma kasno probudila iz sna i veoma kasno je shvatila teškoće, a sada kao da žele da halabukom nadoknade rečeno zaostajanje.^[2]

Žena je u svim društvima – pa i u našem – izložena  nepravdama i pogođena nametnutim uskraćenostima

Žena je u svim društvima – pa i u našem – izložena nepravdi i pogođena je nametnutim joj uskraćenostima. Međutim, ova uskraćenost nije uskraćenost za slobodu u značenju razuzdanosti; to je uskraćenost za priliku da se steknu znanje, spoznaja, odgoj, moral, napredak i procvat sposobnosti.

Ovo treba tražiti i osigurati. Na predočeno se islam upravo i oslanja.^[3]

Naravno, u historiji Evrope postojale su gospođe koje su postajale kraljice ili su bile plemkinje. Ali, pravilo za jednu ženu i žene nekog roda, ili neke porodice, ili neke klase, nije isto što i pitanje žene. Ove obespravljenosti su uvijek postojale. Postojale su i žene koje su se nalazile na visokom društvenom položaju i postajale su vladarice u nekoj zemlji, i ta povlastica im je davana posredstvom porodice i nasljedstva, ali žena općenito nije imala takav položaj i, suprotno gledištima religija – od kojih je islam zdrav i nepromijenjen, ali i druge religije sigurno imaju ovo gledište – u društvu nije ni u kom smislu raspolagala pravima koja joj pripadaju.^[4]