Neprimjereni običaji koji su se vezivali za žensko biće nisu bili prisutni samo kod prijeislamskih Arapa. Povrede prava žene su istom i gorem obliku postojale i kod drugih naroda.
Tako, na primjer, govori se da je Sokrat posudio svoju ženu govorniku Sibjadu. Majka Dimostina je bila poklonjena od strane svoga supruga nekom od njegovih prijatelja.[1]
U odnosu muškarca prema ženi bilo je mnogo nepravde. Žena je ubijana i zlostavljana na različite načine.
Iz Kine potiče zapis o ženi napisan rukom jedne žene iz bogate i ugledne kineske porodice, koja govoreći o položaju žene u svome vremenu kaže: „Zaista, mi žene živimo na najnižem stepenu društva i naređuju nam najteže poslove.”
U nekim kineskim pjesmama iz ovog perioda zabilježeno je čak i sljedeće: „Nema ništa na ovom svijetu niže i jeftinije od žene.”
Žena u Indiji se smatrala služavkom, i na njoj je bila obaveza da svoga muža oslovljava sa „moj gospodine ili gospodaru”, jer joj je bilo zabranjeno da izgovara njegovo ime.
Velika je razlika između toga da ove stvari budu principi koji su se nametali ženama kao obaveza i toga da budu prirodne naravi po kojima se ophodilo i ponašalo kao prema kodeksu.
U staroj Grčkoj jedan od grčkih historičara je rekao: „Treba da se ženino ime stavi u zatvor i uhapsi, kao i ona sama.” Dodajmo i to da se žena u Grčkoj prodavala ili poklanjala. [2]
U periodu grčkih, egipatskih, rimskih i iranskih civilizacija bilo je priznato da je žena ljudsko biće, što je došlo kao rezultat pojave nebeskih religija. Međutim, kako je vrijeme prolazilo žena je sa čovjekom učestvovala u životu bez priznavanja prava njezine socijalne ličnosti, te je bila potčinjena čovjekovom htijenju i želji u potpunosti. [3]
Od žene se nije očekivalo ništa drugo do da bude poslušna čovjeku, bilo da je taj čovjek njen otac, brat ili muž, pa čak i njen sin!
Ovo su specifičnosti i karakteristike odnosa prema ženi tih divljih i barbarskih generacija prije dolaska islama. Čak, šta više, takvo stanje se nastavilo u Evropi i trajalo u takvom obliku sve do prije nekoliko vijekova. Svjetska organizacija za ljudska prava je spomenula mnoge od tih prizora, od kojih ćemo mi ovdje spomenuti sljedeće:
- Žena je parazitno stvorenje. A što se tiče božanske blagodati, pa ona je stvorena samo za čovjeka.
- Žena je stvorena za čovjeka, ne obrnuto, niti jednako (tj. ne sa jednakim pravima).
- Žena je jadno, jeftino stvorenje.
- Čovjek je plemenito i čestito stvorenje, međutim, žena mu umanjuje njegov ugled.
- Žena je šejtan (đavo) i ona je uzročnik zla i smutnje.
- Žena ne ulazi u raj. [4]
Najvažnija pobjeda žene je bila ta kada je francuski narod u Evropi došao do odluke, nakon žestokog razilaženja i vruće rasprave, o tome da joj daju za pravo „da je ona ljudsko biće, uz činjenicu da je ona stvorena samo za služenje čovjeku!” [5]
Izvor: Isrā’ Esed, Žena u Kur'āni-Kerīmu – njen položaj, njena prava i propisi koji se za nju vežu, 2011. (1432. h.g.), str. 11-12.
Odabrala: prof. Riham Mustafić Preveo: mr. Aldin ef. Mustafić
[1] Hāmenā'ī, Huqūqul-insāni fil-islāmi (Ljudska prava u islamu), članak „Ljudska prava za ženu u islāmu”, str. 370.
[2] Isto, str. 369-370.
[3] Huqūqul-mer'eti fil-islāmi we ūrūbā (Prava žene u islamu i Evropi), 27. izdanje, 1978.
[4] Huqūqul-insāni fil-islāmi (Ljudska prava u islamu), str. 368-369.
[5] Ahmed Fā'iz, Dustūrul-usreti fī zilālil-Qur'āni (Ustav porodice u sjeni Kur'āna), 1. izdanje, 1980., str. 19. Muhammed Rešīd Er-Ridā, Prava žena u islamu, str. 6.