Autor: h. hfz. Halid Hadžimulić
Kada je pala odluka o hidžretu, i kada je Muhammed, alejhisselam, dozvolio ashabima da sele u Medinu, ashabi su, kriomice, počeli napuštati Mekku, ostavljajući sav svoj imetak, samo da bi sačuvali vjeru i život. Vjera im je bila važnija od života, jer su bili spremni i život žrtvovati za islam. To su i dokazali, na brojnim primjerima.
Za nepuna dva mjeseca, u toku muharrema i safera prve godine, iselili su iz Mekke skoro svi ashabi. Muhammed, a.s., je među posljednjima napustio Mekku, zajedno sa svojim vjernim i nerazdvojnim drugom, Ebu Bekrom.
Nije bilo lahko – rastati se od svoga zavičaja i od svoga doma. I ashabi su bili ljudi, kao i mi. I njima je teško padao taj rastanak, ali, te velike žrtve, oni su hrabro podnosili. Podnosili su ih radi jedne uzvišene ideje, za koju je zaista bilo vrijedno žrtvovati se: radi dini-islama.
Bilo je među prvim muslimanima i slabića – rijetkih pojedinaca – koji su se bojali, da neće moći izdržati tolike patnje, stradanja i žrtve koje su se od njih tražile. Bilo je pojedinaca, koji su negodovali i prigovarali. Govorili su:
– Ako iselimo iz Mekke i napustimo svoje domove, onda nam propade sav naš imetak!
– Naša trgovina bit će upropaštena! (A trgovina je, kao što znamo, bila osnovni izvor prihoda za stanovnike Mekke.)
– Opustjet će naši domovi! – žalili su se drugi.
– Morat ćemo prekinuti sve veze s našom rodbinom!
Tako su govorili i prigovarali oni, koji su žalili svoja materijalna dobra i udobnosti, u kojim su uživali. Teško im se bilo rastati od tih užitaka.
To njihov prigovaranje dalo je povoda, te je objavljen 24. ajet u suri Et-Tevbe. Taj ajet je vrlo poučan, a glasi u cijelosti ovako:
Reci ti njima, Muhammede, (reci tim slabićima, koji se plaše stradanja, patnji i žrtava za islam, koji žale potrošiti svoj imetak na Allahovom putu), ako vama budu draži vaši roditelji, vaša djeca, vaša braća i sestre, vaše žene, vaša rodbina, vaši imeci koje ste stekli, vaša trgovina za koju se bojite da ne propadne, vaši stanovi u kojim se ugodno osjećate i uživate, ako vam sve to bude draže od Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika i od borbe na Allahovom putu, onda malo pričekajte, dok Allah, dž.š., ne donese Svoju odluku!
Šta znače ove riječi – Pričekajte dok Allah, dž.š., ne donese Svoju odluku?
To znači: Nadajte se kazni od Allaha, dž.š., jer ste ovozemni život i njegova varljiva uživanja pretpostavili ljubavi prema Stvoritelju, ljubavi prema Pejgamberu i borbi na Allahovom putu.
Ajet završava riječima:
Allah, dž.š., neće uputiti na pravi put one koji hotimično i svjesno griješe (koji namjerno krše propise i tako se udaljuju od islama).
Treba se pokoriti Allahu, dž.š., tevbu učiniti i krenuti pravim putem, pa se onda nadati Njegovoj pomoći.
Znamo, i učili smo, da borba na Allahovom putu, na putu islama, treba da bude ideal svakog mu'mina, žrtve i stradanja, koja podnosimo na tome putu, treba da su nam lahke, da ih rado i sa svega srca prinosimo. Jer znamo da to činimo za jednu uzvišenu ideju, za svoju vjeru. Tako su radili ashabi, drugovi Alejhisselamovi, pa su sretno proživjeli svoj vijek i ostavili trajno ime u historiji. Zato je njihova generacija prozvana najboljom generacijom i ostala nam je uzorom do dana današnjega.
Ovaj ajet, koji smo proučili i preveli, lijepo nam je ocrtao sve one stvari za koje mi srce vežemo, a to su: roditelji, žena, djeca – uopće bliža i dalja rodbina, zatim imetak i trgovina i, najzad, naše kuće i stanovi, naše palate i dvori, koje smo mi izgradili i ukrasili, i u kojima se ugodno osjećamo, predajući se ovozemnim nasladama i uživanjima.
Allah, dž.š., nas opominje i upozorava, da su to prolazna, varljiva, ovozemna, dunjalučka uživanja, koja stoje poput zastora pred našim očima i zaklanjaju nam istinu i stvarnost. Treba skinuti, ili poderati taj zastor, da bi nam se ukazalo svjetlo istine. Treba da srce vežemo za ono što je stalno i vječno.
Treba da u srcu razvijemo jednu višu ljubav – ljubav prema Stvoritelju, Allahu, dž.š.; ljubav prema Njegovom poslaniku, Muhammedu, a.s.; ljubav prema islamu, našoj lijepoj, čistoj i spasonosnoj vjeri, koja nas oslobađa svih obmana i zabluda i ukazuje nam na pravi put.
Takva ljubav treba da nam bude ideja vodilja, pokretač svih naših akcija i stremljenja.
Treba, isto tako, imati na umu, da je hidžret za prve muslimane bio farz, dakle obavezna vjerska dužnost. I ta, tako stroga dužnost, ostala je na snazi osam godina, sve do osvojenja Mekke.
Svi oni, koji su nanovo primali islam, bili su dužni da privremeno napuste svoj zavičaj i da dođu u Medinu. Tako su se muslimani okupljali na jednom mjestu, a islam je iz dana u dan, sticao sve više pristalica, te sve više jačao i napredovao.
Pošto je hidžret, u tim prvim danima, bio skopčan sa velikim poteškoćama i stradanjima – jer su ashabi, bježeći od zuluma mušrika (idolopoklonika), ostavljali sve svoje – to je i priznanje, kao i nagrada koja im je bila obećana za te žrtve, bila veoma velika.
Na više mjesta u Kur'anu, Allah, dž.š., hvali ove prve – muhadžire i obećaje im, kao nagradu – Džennet!
Tako u suri Et-Tevbe, u 20. ajetu, kaže za njih:
Oni koji nose iman u svome srcu, oni koji su iselili (iz svoga grada, koji su ostavili svoj zavičaj, da bi sačuvali vjeru), te oni koji se bore na Allahovom putu, žrtvujući svoj imetak i stavljajući na kocku i svoj život, – oni će zauzeti najviše položaje i dobiti najveću nagradu kod Allaha, dž.š. Oni su pravi sretnici.
Dalje, u sljedećem ajetu, kaže se za njih:
Njihov Gospodar, Allah, dž.š., daje im radosnu vijest, da će ih obasuti Svojom milošću, da će ih pratiti Njegovo zadovoljstvo i da će ih nagraditi rajskim blagodatima, gdje će stalno uživati. Tu će oni vječno ostati!
Ta velika dužnost – hidžret – predstavljala je, u ono doba, sastavni dio borbe za islam. Odlučiti se na takav korak, pa žrtvovati sve za islam, bilo je veliko junaštvo.
Zato su i zasluge prvih muslimana, muhadžira, veoma velike, a njihove žrtve, uvijek su izazivale divljenje, te svuda priznavane i poštovane.
Osam godina bila je na snazi ta naredba o obaveznom hidžretu (seobi) svih onih, koji nanovo prime islam. Osam godina pružala se prilika svima da zasluže tu veliku nagradu, koju im je Allah, dž.š., obećao. Za tih osam godina, muslimani su na tlu Medine, vodili žestoke borbe sa mekanskim mušricima, koji ih ni u Medini nisu ostavljali na miru.
Bedr, Uhud, Hendek, Hajber, Hudejbija – sve su to bile velike bitke, kroz koje su ashabi prošli i u njima se prekalili. Ali hidžret je tekao i muslimani su se u Medini okupljali i njihova je zajednica bivala, iz dana u dan sve jača i jača.
Jedan od posljednjih muhadžira bio je hazreti Abbas, amidža Muhammeda, a.s. On je stigao u Medinu, kad su se muslimani već spremali u pohod na Mekku.
Mekka je pala u ruke muslimana osme godine po Hidžretu.
Nakon te velike pobjede, nije više bilo potrebno seliti i bježati iz Mekke, jer je i tu, u centru Arabije, zavladao islam. Mekka je tada postala centar islama i ostala je to sve do danas.
Kad je osvojena Mekka, a to je bilo, uz ramazan osme godine, Muhammed, a.s., je izjavio:
– Nema hidžreta poslije Fetha! (tj. poslije osvojenja Mekke)
Drugim riječima: Nema više ni onog priznanja, ni one nagrade, koja se davala za hidžret, prije osvojenja Mekke dok je hidžret bio farz. Jer, do osvojenja Mekke, muslimani su, kao muhadžiri, podnosili velike žrtve.
A kad je Mekka pala, onda te žrtve specijalno vezane za hidžret, nisu više bile potrebne.
Šta iz svega ovoga možemo zaključiti? Kakvu pouku možemo uzeti?
Možemo crpiti veliku pouku iz Alejhisselamovog Hidžreta i Hidžrta njegovih drugova – ashaba, kao i iz kur'anskih ajeta koji o tome govore, da moramo i mi biti spremni na žrtve koje se od nas traže.
Allah, dž.š., nas opominje i podsjeća na naše dužnosti, koje mi često zanemarujemo. Tako, naprimjer, u suri El-Hadid, u 10. ajetu, Allah, dž.š., nam postavlja ovakvo pitanje:
Šta je vama, pa vi ne trošite svoj imetak na Allahovom putu, (a znate da) Allahu, dž.š., pripada sve što je na nebesima i na Zemlji?
Sve je to Njegovo, ništa nije vaše! I ono malo imetka što ga imate i kojim raspolažete, i to vam je Allah, dž.š., dao!
A onda u ajetu dolaze ove značajne riječi, koje su upućene onim ashabima koji su kasnije primili islam:
Ne možete se vi izjednačiti sa onima koji su ogromne žrtve podnijeli prije osvojenja Mekke i borili se na Allahovom putu za učvršćenje vjere islama.
Njihove su žrtve i zasluge najveće i zato ih slijedi i najveće priznanje i nagrada.
Jedna pouka iz ovog ajeta za nas, današnje muslimane:
Islam je danas u krizi, premda raste broj muslimana. Ali većinom su to muslimani po imenu, a daleko od islama. Svuda u društvu osjeća se ta kriza. Kriza vjere, kriza morala, kriza poštenja, kriza povjerenja, kriza humanosti, kriza ljubavi i pažnje prema bližnjem.
I mi, muslimani, prolazimo kroz te krize. Naći danas jednog pravog mu'mina, jednog uzornog vjernika, pa i jednog čovjeka u pravom smislu te riječi – velika je rijetkost. Jer ljudi su zaneseni dunajalukom i predali su se materijalnim uživanjima. Svuda, na našem životnom putu, postavljene su zamke i iskušenja, u koja čovjek lahko upadne! Ko se danas održi na pravom putu, taj je pravi junak.
Islam je vjera, objavljena cijelom čovječanstvu. Treba da se čuje njegova riječ, da se širi njegova nauka. O njemu treba više govoriti, jer ljudstvo je zalutalo, i mnogi traže pravog puta, koji će ih dovesti do istine. Treba pomoći tim ljudima i olakšati im, da dođu do cilja.
I opća islamska zajednica je u krizi. Više duhovnoj nego materijalnoj. Danas, islamska zajednica očekuje od nas pomoć i velike žrtve. Ako imamo mogućnost, ne trebamo žaliti te žrtve. Jer, već sutra, kad prođe kriza, te žrtve – možda – neće više biti potrebne. I tada, i kad nešto više potrošimo i žrtvujemo za islam, nećemo imati tolike nagrade i priznanja, kakvo možemo danas dobiti i zaraditi.
Ove značajne riječi u citiranom ajetu: Šta je vama, pa ne trošite imetak na Allahovom putu?, su značajne i nama su upućene, kao opomena i upozorenje, da na vrijeme izmirimo svoje obaveze prema bližnjemu, prema nevoljnima i potrebnima, kao i prema svojoj islamskoj zajednici kojoj smo dužni priteći u pomoć.
Zašto već jednom ne raskinemo ove okove, kojima nas sputava materija? Zašto odlučno ne stupimo na pravi put i budućnost zajednice.
Muhammed, alejhisselam, kaže u hadisu:
„Ko se ne brine za potrebe muslimana, taj ne spada u naše društvo!“
Pa zar bi iko od nas želio da se zamjeri hazreti Pejgamberu, pa da bude udaljen iz tako lijepog društva?
Da nam Allah, dž.š., probudi svijest, pa da budemo čestiti i uzorni muslimani, korisni članovi svoje zajednice!
(Hutba je održana u Carevoj džamiji u Sarajevu, u petak 23. novembra 1970. nodine / 3. muharrema 1400. godine po Hidžri, Glasnik VIS-a, br. 6/1979.)
Izvor: h. hfz. Halid ef. Hadžimulić, Hutbe, Udruženje Hadži Mujaga, Sarajevo, 2015, str. 17–27.